ŠKOLJKA

Donijeli mi školjku.

U njoj pjeva

more s mape.

Srce mi se

puni vodom

s ribicama

od sjene i srebra.

Donijeli mi školjku.

 

A POSLIJE

Iščezavaju

labirinti

što ih vrijeme stvara.

(Samo pustoš ostaje.)

Iščezava

srce,

izvor želja.

(Samo pustoš ostaje.)

Iluzija zore

i poljupci,

sve iščezava.

Samo pustoš ostaje.

Pustoš valovita.

 

IZLAZAK MJESECA

Kad mjesec izlazi,

zvona nestaju,

a javljaju se staze neprohodne.

Kad mjesec izlazi,

more prekriva zemlju,

a srce se osjeća otok u beskraju.

Nitko ne jede naranče

pod punim mjesecom.

A treba jesti voće

zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi

sa sto jednakih lica,

srebrni novčići

u džepu jecaju.

* * *

Federico Garcia Lorca u sebi je sjedinjavao znanje, svijest, magiju i čistu neposrednost: bio je majstor riječi, graditelj pjesme, veliki artist, istodobno je njime vladao spontani i neobjašnjivi stvaralački nagon. Uza svu ozbiljnost, uvijek je sačuvao u sebi i tragove iskonske naivnosti: kao dijete se divio i plašio. Čistim je srcem pristupao svemu, zanosio se ljepotom svijeta, vjerovao u dobrotu, ljude i prijateljstvo; sa svakim je bio otvoren, prisan i jednostavan. Zbog te unutrašnje čistoće i naivnosti bio je pomalo praznovjeran, užasno se plašio smrti i nesreće, molio se Bogu, iako vjera u njemu uopće nije bila izgrađena, nego je više počivala na nečem nejasnom i ukorijenjenom. U njegovu doživljavanju stvari i pojava bilo je nečega više mističnog i fabuloznog, s tragovima vidovitosti i tamnih predosjećaja, što je potjecalo iz njegove napete i do kraja osjetljive čulnosti, a na svemu tome kao da vječno počiva mračna ruka neumoljiva usuda i smrti. U njegovu djelu posvuda susrećemo elemente kršćanske mistike i katoličke liturgije, pomiješane s poganskim osjećajem prirode i života.

Tako mu je Salvador Dali jednom rekao: Ti si kršćanska bura i potreban ti je moj paganizam...

***

(Nikola Miličević, 1970.)