Poput voštane figure,izvajanog osmijeha,
sjedim…
Tu,na raskrsnici pitanja.

Crvene cipelice,istrošene i skoro neprepoznatljivog izgleda,
nepomično čekaju nova putešestvija.
Milujem ih vrhovima prstiju,
kao kakvo vjerno,staro kuče.
Dok ispucali tabani gore od želje za neistraženim stazama.

I ničeg više nema…

Zemlja.
Nebo.
Sunce.

Sve je tu,a kao da nema ničega.

Posmatram svijet staklenim očima…

Još samo jedan pogled na crvene istrošene cipelice
dovoljan je da podsjeti me kako došla sam do kraja puta.

Spuštam trepavice,dok mi se prsti grče oko pertlica.

Možda ima još nade…