Veliki suncani prsten usijano ulazi u moje oci i najavljuje predivan dan. Probudile su me tvoje ruke i nježno pomilovale celo, a ni u najludim snovima nisam mogla zamisliti da se to može dogoditi. Tvoje medne usne su pocele pricu o jednoj ravnici otkud se diže jutarnja magla i gdje ceš me voditi jednog kasnog ljeta. Gledala sam te, kroz pukotinu trepavica bila sam svjedok tvog postojanja, a ritam mojih koljena neumorno je docekivao svaku tvoju rijec, jer si znao da Sunce nestaje u tvojoj kosi, ako se pomakneš i milimetar dalje od mene. Spustili smo se u ponor, ali mu nismo dotakli dno. Ostavili smo to za neke kasnije trenutke. Uzeo si mi srce, slušala sam tvoj šapat i onoliko vatre koliko nosiš u svom srcu pretocio si u moje. Ovaraju nam se vrata za put kroz vrijeme, odvajaš taj element cjeline i ostavljaš nam prostor za igru tijela, za igru cuda. Osjecaji cuda rade, zatvaram sve u eter, stavljam kljuc na srce i u nekom cetvrtom danu ponovno cu docekati ovakvo budenje.

http://shadowofsoul.blog.hr/