Uhvatila me je neka tupost,

nepokretnost,

lijenost, što li?

Nešto me vuče i lijevo i desno,

kao da sam u centru raznih sila,

i ne mogu napraviti ni korak.

Stojim, ne mičem se.

Budna sam, čak pozorna.

Ali ne mičem se.

I ovo bih i ono bih.

I ono što želim.

I ono što moram.

I sad sam u procijepu.

Stojim ,stojim…

Jedino  što radim, pišem.

Istovremeno sam ona koja nešto zahtijeva,

koja diktira i osuđuje moju pasivnost,

govori mi što trebam raditi

i ona koja bi se igrala,

puna je djetinjih želja.

A jedno se postavilo nad drugo.

Jedno drugom ne dade da se ostvari.

 

Istovremeno

te dvije sile me nište,

ne daju da postojim.

Naslućujem izlaz iz blokade,

samo se moram odlučiti za jednu stranu,

a drugu pustit da ode.

Osjećaj je grozan,

mogla bih se rasplakati,

mogla bih gledati televiziju,

a neću,

mogla bi pospremati stan,

a neću,

mogla bih nešto  čitati,

a neću,

mogla bih spavati,

a neću,

mogla bih pisati…

eto pišem.

Mogla bih nazvati prijateljicu,

a neću.

Htjela bih sve to raditi istovremeno,

a to je nemoguće.

………….

Idem se pokrenuti…korak po korak.

Izletim van na snijeg,

Napravim veliku grudu,

i bacim je visoko,

visoko pod oblake.