Sa moje kože su izbrisani svi tvoji otisci. Svi oni pogledi što su se lijepili za mene kad si me susretao negdje, u prolazu, iznenada i bez veze. Provukla sam tanku sjenu kroz oči kao koprenu, da ne bih vidjela to plavetnilo što me još uvijek zbunjuje kao u našim prvim danima. Konvencionalnost nam nikad nije bila jača strana, ali u ovakvim razdobljima je poput mekanog jastuka što  probada tkivo i kroz svjetla velegrada odnosi neko vrijeme u nepovrat. Ledeni požar se širi oko mene kao aura svaki puta kad mi iz prizemlja zazvone telefoni i najave tvoj dolazak. Uronjena u hrpu sjećanja prolazim kraj tebe i pucam poput stakla od loše vibracije. I reče mi on ove subote: «volim te najviše na svijetu». Sledilo se srce od iznenađenja, jer i ja njega volim. Bez obećanja u vječnost. Sada. Taj dan. Tu noć. Kao nepoznata slova iskustvo je napisalo svoju priču i ostavilo te u našem vremenu. U ovom vremenu – koje je sada samo moje vrijeme – netko mi šapće «volim te najviše na svijetu». Netko mi odmiče kosu i nježno govori «volim te». Napokon sam doživjela i njegovo «volim te». Nakon 9 mjeseci od našeg početka - rodilo se, oživjelo i zarotiralo moju genetsku šifru, izmislilo me kao novu osobu. To «volim te» odvuklo me od tebe, poput sante leda koju odgurnemo i pustimo je prema beskraju. Globus se i dalje vrti oko sebe, a mene je njegovo «volim te» obasjalo kao sunce Afriku. Ah, ?, - volim te!..