"...Žena u četrdesetima mahala je mahnito vunenom krpom, poderanom krpom, mislio sam.
Sad se sjećam nečeg čudnog na toj krpi.
Otac trči prema radnoj sobi, a ja stojim na pragu. Gledam krpu, u stvari vunu. U stvarnosti kosu. Krpu. Zakrvavljeno lice. Povraćam po pragu i savijam se.
Otac me podiže i gura nazad u kuću, ali ne uspjeva. Krećem za njim, njom, njima.
Tu noć sam otkopavao prvi grob, razvaljivao u noći bezumlja zemljanu postelju iznakaženom tijelu bruke.
Majka, žena u četrdesetim godinama, ubila je kćer. Pred nama imenovala ju je bruka.
Znate, oče, ne kajem se! Kakav bi to život bio, to je mučenje.
Išla je danima u kukuruze, znate te dane. Došao je red na nju, znala je da to niko neće prihvatiti, shvatiti, ako se desi bruka.
Neka se igraju, ali sada, oštećena je, počela se debljati. Mislila je da se može sakriti, pobjeći, noćas je krenula preko prozora. Po nju je došao načelnikov pomoćnik.
Mislila sam pobjeći će, udat će se, naći će joj nekoga. Ipak, kriv je njegov sin.
Izmesario je neki doktor, dvojica su došla noseći je, bacili su mi je na prag krvavu. Vrištala bih na ta čudovišta, da sam smjela, da sam imala glas, udarala sam po jednom.
Iz auta je izašao načelnik. Pljunuo je na mene, rekao da budem zahvalna što je nije i ubio, a ubio je. Zna da ju je ubio. Samo me gledala tupo i pljunula na pod kraj moje noge.
Ona....nakon svega toga. Smrvila sam je. Ne znam čime sam je udarala i ne znam ni kada sam stala.
Morale smo ići van, vratiti se na to polje, ispraviti njenu sramotu, makar je ja nosila nazad.
Koračajući, njen teret mi je spao sa leđa. Mislila sam, pomoć mi šalje Bog. Smilovao se majci, skinuo nam svu muku sa leđa. Tek kad je mali počeo povraćati, shvatila sam da joj držim samo glavu. Rasula se kao perje. Hvala što ste je skupili.
Rasula se kao perje moja ptica ... trgali su je, ubili su je, zavitlali u vjetar.
Gledao sam očevu lopatu. Ruke zauzete ritmičnim udaracima u zemlju.
Tonemo tiho u sumrak, mjerimo grob dubok. Pokopali smo dvoje tu noć. Bruku majke. Kopile oca.
Ostavio me da izgubim nadu. Pustio bijesnu oluju da me otkine sa sigurnih stijena.
Onaj koji nas je stvorio bez naše pomoći neće nas spasiti bez našeg pristanka.
Brodolomnik. Eto, šta sam bio. Potopio sam se. Krstio me. Izašao sam nov čovjek tu noć. Bog čini da je čovječji bol vječito svjež. Naučio sam o Bogu sve.
Tu noć usne oca izgovoriše nešto novo.
Čovječje.
Nizao je stihove:
„Zaboraviše ga na snježnom polju,
na grobu mu cvjetat neće
karanfil, božur, Božje cvijeće.
Zemlja ga tiho upija, sita,
kroz tijelo mu klija
sjeme pobjedničkog žita.
Ljetos će ležati raspadnut
k'o strašilo za ptice
u zlatnom moru pšenice.
Sudbina mu pobjegla kroz raži,
iz njega i nad njim
buja život pun nade i laži.“
Endre Ady
Nismo više bili dva, bili smo jedno. Godinama smo pomjerali tas krivice i oprosta. Svaku noć iznova sklapamo slagalicu strave i užasa. Beskonačni prizori muke. Posjekotine na krhotine optužbi.
Uvijek svjedok - nikad optužba.
Iznaćalom krpom brišemo sukrvicu i krivicu. Slušam bolesne riječi koje napuštaju gnojne duše.
Ostajem nepristran, nikad ne izgovaram ničije ime. Istisnem se iz sebe kao da gledam projekciju filma.
Nije moje da definišem.
Živima treba nevinost, mole za oprost, krivica bi da spada sa mrtvih. Život se nastavlja bez volje da preživiš, bez hrabrosti da se ubiješ.
Pišem molitve krvlju. Sin uči od oca. Danju smo bili pola, noću manje od pola. Nisam simptom bijede mojih roditelja, nego njen uzrok."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
bglavac
edin.kecanovic
