Ovaj problem ukratko ćemo proširiti do suvremene organicističke biologije koja je pružila otpor povijesno vrlo uticajnom kartezijanskom poimanju biologije samo kao poglavlja fizike. Ovdje je ta tvrdnja zaoštrena do mišljenja o nesvodivosti biologije na fiziku kao i na tvrdnju o bitnoj autonomiji metoda u biologiji. Mehanicističko biološko stajalište pokretano je kartezijanskim mišljenjem, da se svi živi procesi mogu nedvojbeno objasniti pomoću pojmova fizike i kemije odnosno pomoću zakona i teorija koje prema općem slaganju pripadaju ovim znanostima. Doduše, ovo mišljenje ne poriče kako živa bića imaju vrlo složenu organizaciju i ono naglašava, da se aktivnost živih bića ne može objasniti samo analizom njihovog fizičkog i kemijskog sastava ne uzimajući u obzir  njihovu urođenu strukturu ili organizaciju, ali ova je odredb  uglavnom priznala tu organizaciju u smislu živog bića kao ‘’kemijske mašine’’.

Nasuprtot tome, organicistička biologija je istakla, da postoje područja bioloških istraživanja u kojima objašnjenja fizike pa onda i kemije imaju malu ili gotovo nikakvu ulogu. Na primjer, postoji impresivno eksperimentalno znanje o embrionalnim procesima i mnoge se pravilnosti koje se tu pojavljuju ne mogu isključivo pojmiti iz pojmova suvremene fizike ili kemije. Niti teorija evolucije u svojim najnovijim oblicima kao niti teorija gena nisu zasnovane na određenim pretpostavkama fizike i kemije koje bi se odnosile na životne procese.

 Drugi moment ovog razumijevanja koncentrira se u shvaćanju, da analitičke metode fizike i kemije nisu prikladne u proučavanju živih organizama zato što zahtijevaju poseban i specifičan pristup primjeren životnim procesima. Kako je biologija nesvodiva na fizikalne znanosti, mehanička objašnjenja moraju biti odbačena kao krajnji cilj istraživanja u biologiji. Razlog koji se ističe u prilog ovoj tezi je organska priroda bioloških sistema, jer je riječ o cjelovitom, holistički jedinstevom karakteru živih bića i njihovih aktivnosti.

Živa bića, za razliku od neživih sistema, nisu labavo povezane strukture nezavisnih i odvojivih dijelova, oni nisu skupina tkiva i organa koji se međusobno nalaze samo u izvanjskim relacijama. Naprotiv, živa bića su cjeline i moraju se proučavati kao cjeline ili totaliteti, a ne kao sume dijelova koji se mogu izolirati pa onda eksperimenatlno istraživati. Njihove aktivnosti ne mogu se razumjeti niti objasniti, ako se polazi od pretpostavke kako je tu zapravo riječ o takvim sumama kako to drži mehanicistička biologija koja razumjeva život kao ‘’mašinu’’ koja ima nezavisne dijelove pa prema tome prihvaća aditivno stajalište u analizi životnih fenomena.

 Aktivnost organizma kao cjeline treba promatrati kao nešto što je različitog reda od fizikalno-kemijskih reakcija i samo po sebi. Aktivnost cjeline ne može se u potpunosti objasniti pomoću aktivnosti dijelova koji su izolirani u analizi i niti jedan dio živoga bića i niti jedan jedini proces neke složene organske cjeline ne može se u potpunosti razumjeti odvojeno od strukture i aktivnosti organizma kao cjeline. To je E.S.Russell nazvao “dva kardinalna zakona metode”.

 Novi moment također predstavlja hijerarhijska organizacija živih bića i procesa. U nekim biološkim istraživanjima određenih bioloških sustava analiza može konačno doći do molekula, atoma i njihovih konačnih dijelova, ali u višestaničnim organizmima stanica predstavlja samo jedan element u organizaciji nekog tkiva, to tkivo je dio nekog organa, taj je organ opet dio nekog sistema organa, a sistem organa čini cjelovit organizam. Očigledno je, da se ovi različiti dijelovi ne javljaju na istoj razini organizacije. Dakle, živo biće nije sistem dijelova homogenih po složenosti organizacije već se dijelov  na koje se jedan organizam može raščlaniti moraju razlikovati prema različitim nivoima neke hijerarhijske strukture naročite vrste kojima ovi dijelovi pripadaju. Zato je moguće, da objašnjenje na temelju fizike i kemije vrijedi za aktivnosti onih dijelova koji se nalaze na ‘’nižim’’ nivoima takve hijerarhije. Međutim, procesi koje nalazimo na višim nivoima hijerarhije nisu prouzrokovani niti se u potpunosti mogu objasniti pomoću svojstava sa nižih nivoa. Valja priznati da biokemija proučava uvjete pod kojima stanice i organizmi djeluju, ali organicistička biologija ispituje aktivnosti čitavog organizma koji se promatra kao da je uvjetovan načinima ponašanja nižih cjelina, ali se na ove ne može svesti.

 Za organicističku biologiju vrijedi teleologija. Drugi moment ove razlike je u tome što su u biologiji u upotrebi pojmovna oruđa koja su prikladna za proučavanje sistema čije ukupno ponašanje nije rezultanta aktivnosti nezavisnih komponenti. Životni procesi, naime, imaju svrhoviti karakter. Govoriti o organizmima znači govoriti o samoregulaciji, samoodržanju i samoreprodukciji, a njihove aktivnosti kao da su usmjerene ka postizanju ciljeva koji su u budućnosti. Zadatak biologije podrazumijeva i istraživanje  funkcija struktura koje održavaju aktivnost organizma kao cjeline. Ponašanje živih organizama očevidno je usmjereno ka nekom cilju i ono zahtijeva posebnu kategoriju objašnjenja u biologiji.

 Područja teleologije sadrže regije u kojima se ispoljavaju organske cjeline, funkcionalnost i usmjerenost ka nekom cilju što pripada biološkoj znanosti i na regiju u kojoj se ispoljavaju svjesni ciljevi i namjere, dakle, područja ljudske aktivnosti što pripada socijalnim znanostima, posebno povijesti i psihologiji,

 Razvoj biologije dugo se vršio gotovo u potpunoj odvojenosti od razvoja filozofskog mišljenja i to ima svoje povijesne razloge. Jedan od njih je i taj da je mašinska teorija organskog života već u 18. stoljeću iskazala svoju oskudnost, jer je tu naprosto bilo riječi o tome, da se ono živo shvati u okvirima poimanja o kauzalnoj predeterminaciji svega zbivanja gdje se cjelina organizma, totalitet, razumijeva kao sumativni rezultat oblikovanja pojedinih dijelova na temelju unaprijed danih fizikalno-kemijskih pojedinačnih struktura.

 Kasnije su Driesch i Spermann ukazali na sposobnost samodiferenciranja koje se nije moglo objasniti u okvirima klasične dekarteovske slike svijeta. Driesch je onda konzekventno pokušao izvesti zaključak kako u onom organskom mora djelovati neki specifični, cjeloviti faktor koji nije fizikalno shvatljiv, možda neki nadmaterijalni agens za kojeg uvodi pojam entelehija.

 Entelehija bi bila djelovanje koje se sastoji u tome, da stvori red  fizičkom, prostorno protegnutom materijalu. U toj teoriji vitalizma koju se danas uglavnom izbjegava egzistira upravo samoorganizacija i samodiferenciranje koje isključuje svaku predeterminaciju i rezultira nužnošću, da se pronađu oni bitni faktori  koji upravljaju tom  samoorganizacijom. Taj pojam entelehije svakako je morao označavati sve one neprilike pred kojima je inače stajao jedan mehanički način objašnjavanja života.

 

Potom je teorija dinamičke ravnoteže iznijela jedno tumačenje prema kojem razliku između kemijskog sistema ravnoteže i sistema živog organizma valja tražiti u tome, da posljednji predstavlja otvoreni sistem. Svi za život karakteristični fenomeni pokazuju se kao posljedice ‘’ravnoteže u toku’’ kako bi se oporbi spram kemijsko fizikalnih procesa što se odigravaju i u neživom shvatila sama bit živog, a da se pri tome ne upadne u kakvu metafiziku života koja na mjesto kemijsko fizikalnog neshvatljivog temelja života spravlja nešto poput entelehije ili nešto tome slično.

 Ta je teorija imala vrijedno značenje pa je Plessner onda mogao ono živo, usprkos stalnoj mijeni materije, što je sačuvano u svom identitetu označiti kao pozicioni karakter života: život sam sebe postavlja u onome što jest i time što u asimilaciji i mijeni tvari nadmašuje sama sebe.

 Organsko tijelo svagda nadilazi sebe, svoje prostorne granice. Dakle, ono živo je sistem stalnog samoograničavanja i kao takvno smješteno je u okolno polje, u okolni svijet i relativno u odnosu na njega i dalje ne samo da relativno stoji spram svijeta, nego živo stoji posve apsolutno u okolnom svijetu, jer se cjelokupno živo biće u svojoj svojevrsnosti može razumjeti samo s obzirom na svoj odnos spram svog okolnog svijeta koji ima svoju specifičnu prostornost, vremenitost i svoje specifične sadržajne kvalitete.

 

Tako je Konrad Lorenz istakao, da je za razumijevanje životinjskog ponašanja od odlučujućeg značenja postalo istraživanje okolnog svijeta i shema ponašanja koje im odgovara.

 Znači suvremena se biologija ipak nekako orijentirala spram utjecajnog kartezijanstva, ali se čini kako ona ipak nije imala dovoljno snage, da u samoj filozofskoj refleksiji pronađe onu neophodnu uporišnu točku preko koje bi ta kritika kartezijanstva bila plodonosnom i možda odlučnom. Jednu takvu uporišnu točku moguće je pronaći u filozofskom mišljenju Schellinga koji je u izvjesnom smislu obnovio Leibnizova nastojanja. Tako u njegovom “Sistemu trascedentalnog idealizma” otkrivamo bogato znanje empirijskih fizioloških, dakle, bioloških istraživanja koji se čine gotovo odlučnim po cijeli njegov filozofski sistem pa i usmjerenost njegova filozofiranja uopće pokazuje znatno veće zanimanje za prirodu kao organizam i život, nego kao što je to na primjer slučaj kod Fichtea, a i da ne spominjemo Hegela za kojeg je priroda u neku ruku tek nužno zlo, tek nešto kao kratkotrajna postaja na putu u povijest apsoluta.

 Schellingova je prirodna filozofija svojevrsna spekulativna fizika i premda jednoznačno idealistička ona prirodu razumije u takvoj sadržajnoj punoći sa kojom se može mjeriti samo grčki pojam fizis te naravno u sebe uključuje i biologiju.

 Mi, dakle, ovdje upućujemo na ono što je znanstveno relevantno u ovoj filozofiji kod koje je priroda u neku ruku simbol života kao besvjesne slobodne djelatnosti proizvodnje, kao slobodne igre prirodnih sila i budući je produkt slobodne igre ona ukazuje na svoju svršnost, na svoju teleologiju, kao organizacija života.

 Vidimo, dakle, da ovo i pored filozofske relevantnosti može biti i znanstveno relevantno i da ima podjednake šanse i u jednoj posebnoj znanosti kao što je to suvremena biologija ili pak astronomija.