Da, možda napišem nešto. Nešto što pulsira iza osmijeha, kao nemir u sljepoočici, kao strah u grlu, kao snaga i kao jad razasut u nevidljim iglicama. Gorjeti u dubini, isijavati na najvišoj planini nepoznatih bogova, spuštati se u doline gdje se sakupio otpad svih ljutnji, da li je to put? Da li da napišem da je i planina zarobljena u krletki kao nemoćni ptić? Ako nije, neka se pomakne, neka se pomakne samo milimetar, neka me uvjeri u snagu vrhova što dodiruju nebo. Gdje su se razasule perle koje sam sakupljala godinama? Znam. Spremala sam ih u nezaštićen bezdan, jednostavno su nestale s lavom i pretvorile se u crni smolasti trag što ključao je u utrobi. Zašto? Zašto bijela boja tamni s godinama, a crna postaje manje crna? Odgovori postoje, u nama. Da li? I što bismo bili bez njih? Neprepoznatljiv lik kroz koji možeš provući ruku, koji može proći kroz svijet, a da nikoga ne okrzne svojim postojanjem. I kad pomislim da je učiniti korak teže i neizvjesnije od pomaka planine, dogode se riječi koje te vode rukom nepoznatih prijatelja, koji ti na lice stave rupice i sitne bore prošlih i budućih radosti, koji probude čula u tebi, koji ti zaiskre oči. Znam, postat ću nepomična kad oblaci odluče zaustaviti me, prosuti kiše pored nogu kamenih, mojih. Kad tmasti zadah zaustavi život, kad povišen zvuk slomi slobodu duha, kad nemoć mi spusti magle na pogled, kad ... ali, danas sam hodala. Da li sam hodala, reci mi.