Shvatio je da jedna sudbina nije bolja od druge, ali da svaki čovjek mora poštovati svoju sudbinu, sudbinu koju nosi u sebi. /Biografija Tadea Isidora Krusa (1929.-1874)“, H.L.Borhes/
Kuda srljaš Gilgamešu? Nećeš nikada pronaći taj život koji tražiš. Kad su bogovi stvorili čovjeka, dosudili su mu smrt, a život su zadržali za sebe. A, ti Gilgamešu, radije napuni svoj trbuh dobrom hranom; po danu i po noći, po noći i po danu igraj se i budi radostan, živi u slavlju i užitku.. Zavoli malu djecu koja će te hvatati za ruku, usreći voljenu ženu zagrljajem ... Jer to je usud čovjekov ... (Gilgameš, 14. st. pr.n.e.)
Neka bude sasvim jasno da se mi ne možemo vratiti Bogu dok ne uđemo u sebe. Bog je svugdje, ali ne svugdje za nas. Samo je jedno mjesto u Svemiru gdje je Bog u doticaju s nama, a to je središte naše duše. Ondje nas on čeka; ondje nas on susreće; ondje nam on govori. Da bismo ga našli, dakle, moramo se vratiti u vlastitu nutrinu. (Sv. Augustin)
Ljudsko je biće dio cjeline koju nazivamo Svemirom, dio koji je ograničen u vremenu i prostoru. Ono doživljava sebe – svoje misli i osjećanja – kao nešto odvojeno od ostalog, što je neka vrsta optičke varke njegove svijesti. Ta je varka za nas kao zatvor jer smo svedeni na osobne želje i ljubav prema ono malo ljudi koji su u našoj blizini. Stavimo sebi u zadatak da se oslobodimo toga zatvora proširivši krug ljubavi i suosjećanja na sva živa bića i na cijelu prirodu u svoj njezinoj ljepoti. (Albert Einstein)
Sve što živi i diše, od običnih ljudi do volova, konja, svinja, ovaca, pa sve do insekata, zrikavaca što žive pod zemljom i mravi, - svi bez iznimke, vole život i mrze smrt. Sve što ima krv i meso osjeća istu bol ... Kad uvidiš da su rogovi puža i rogovi bika isti, da je palčić iste vrijednosti kao i silni Rukh, onda dođi, i tada ćemo ponovo razgovarati o religiji ... (Yikyubo)
Ljudsko srce ... Ljubav daje samo sebe i uzima samo sebe. Ljubav ništa nema i ničija ne želi biti, jer ljubav je dovoljna ljubavi. (Khalil Gibran – Prorok)
Okrutnost ima Ljudsko Srce; Ljubomora ima Ljudsko lice; Strah ima Ljudski Lik Božanski; Potaja ima Ljudsko Ruho. Ruho je Ljudsko Gvožđe kovno, A Lik je Ljudski Viganj plamni, Ljudsko je Lice Peć pod žigom, Ljudsko je Srce Ždrijelo gladno ... (Božanska slika, William Blake)
Nebo je muškarac, a zemlja žena: zemlja uzgaja ono što nebo dopušta da padne. Kad zemlji nedostaje topline, nebo je šalje, kad ona izgubi svježinu i vlagu, nebo je obnavlja. Zašto mile jedan drugome poput ljubavnika, dok ne kušaju užitak jedan od drugoga? Bez zemlje, kako bi svijet i drvo cvali? Što bi tada nebeska voda i toplina proizvele? (Rumi, islamski pjesnik i mistik)
Neuk prosječan čovjek pod utjecajem neugodnog doživljaja tuguje i jadikuje, tuče se u prsa i postaje zbunjen. Tako doživljava dva bolna osjećaja, tjelesni i duševni. Pod utjecajem tog neugodnog doživljaja osjeća odvratnost. Zbog tog osjećaja odvratnosti prema neugodnom doživljaju postaje podložan sklonosti otpora iz odvratnosti. Pod utjecajem neugodnog doživljaja čezne za čulnim užitkom. A zašto? Zato jer neuk prosječan čovjek ne zna drugo sklonište pred neugodnim doživljajem osim u čulnom užitku. Radujući se čulnom užitku, postaje podložan sklonosti prema strastima. Zbog toga postaje nesposoban da shvati ozbiljno nestanak i prestanak, korist i štetu, a ni način kako da umakne takvim osjećajima. Tako postaje podložan sklonosti prema ni-neugodnom-ni-ugodnom osjećaju zbunjenosti. Ako doživi ugodan osjećaj doživljava ga u toj sputanosti, a isto tako i neugodan ili ni-ugodan-ni-neugodan osjećaj. Ali učen sljedbenik plemenitih uzora pod utjecajem neugodnog doživljaja ne tuguje, ni ne jadikuje. On doživljava samo jedan osjećaj koji je tjelesan, a ne duševan. Zato pod utjecajem neugodnog doživljaja ne osjeća odvratnost, niti postaje podložan osjećaju odvratnosti, pa ne čezne za čulnim užitkom. A zašto? Zato jer učen sljedbenik plemenitih uzora zna za drugo sklonište pred neugodnim doživljajem koje nije u čulnom užitku i strasti. (Salla-suttam, S.36.6)
Na velikom početku Nepočetka Duh i Tvar našli su se u smrtnoj borbi. Najposlije je Žuti Car, Sin Neba, likovao nad Shuhyungom, zloduhom mraka i zemlje. Titan, u predsmrtnoj agoniji, udario je glavom o sunčani svod i smrskao modu kupolu od žada u komadiće.
Zvijezde su izgubile svoja gnijezda, Mjesec je besciljno lutao među vratolomnim provalijama noći. U očaju, Žuti je Car stao posvuda tražiti obnavljača Nebesa. Nije morao zaludu tražiti. Iz Istočnoga mora izronila je kraljica, božanska Niuka, s rogovima na glavi i sa zmajevskim repom, blistajući u svojem oklopu od ognja. Ona zavari petobojnu dugu u svojem čarobnom kotlu i iznova sagradi nebo. Ali, se također, pripovijeda da je Niuka zaboravila ispuniti dvije pukotinice u plavome svodu..
Tada je nastalo dvojstvo ljubavi – dvije duše što jure svemirom i nikada ne počivaju, sve dok se ne spoje da bi upotpunile univerzum jer svatko iznova mora sagraditi svoje nebo ... (taoistička pripovijest)
Kada netko život prosuđuje moralno, on ga se gadi. (Friedrich Nietzsche, Volja za moć)
bglavac
edin.kecanovic
