Klinička depresija nije ništa drugo nego unutarnja tama. Za nju su karakteristični velika tuga i tjeskoba, osjećaj beznadnosti i krivnje, povlačenje od drugih, gubitak sna, teka i seksualne želje. Ona se razlikuje po intenzitetu od osjećaja potištenosti koji ponekad svi doživljavamo. Osjećaj beznadnosti kod oboljelih od kliničke depresije nije proporcionalan nijednom vanjskom uzroku.

Uzroci se depresije tradicionalno dijele među kliničarima na endogene, dakle, one koji dolaze iznutra, i egzogene, one koji djeluju izvan našeg tijela. Endogena depresija, može biti posljedica unutarnje promjene u kemizmu mozga do koje je došlo zbog proživljenog stresa. Osoba oboljela od takve depresije ne može ukazati na događaj koji je potaknuo njezino stanje. Ona, zapravo, ima osjećaj da se "uže oko vrata stegnulo" i naprosto ju je napustila nada da može prevladati prepreke u svom životu. Uzrok egzogene depresije poznat je događaj ili neki gubitak, npr. gubitak posla, supruga ili supruge. Takvi gubici vrlo često uzrokuju depresiju. Identitet osobe zadobiva strašan udarac. Spoznaja o samome sebi i svrha života često se slamaju.

Čitamo o raznim tipovima depresije; egzogenim, endogenim, unipolarnim, bipolarnim, manično-depresivnim, i drugima. No, bez obzira na dijagnozu stanja, problem je isti - neravnoteža u kemijskoj strukturi mozga.

Znanstvena istraživanja nam pomažu da shvatimo da je depresija izvjesni oblik slabe prilagodbe na stres. Kada doživimo stres, naš endokrinološki sustav oslobađa grupu hormona koji se zovu glukosteroidi ili "hormoni stresa", od kojih je najvažniji kortizol. Znanstvenici vjeruju da pojačano lučenje kortizola može narušiti ravnotežu i stvaranje bilo serotonina, ili noradrenalina.

Parafrazirajmo na kraju staru uzrečicu: Svi putevi vode prema neurotransmiterima. Bez obzira na utvrđenu dijagnozu, rješenje je u obnavljanju sklada u neurokemijskoj strukturi mozga. Psihijatri vjeruju da obnavljanje neurokemijske ravnoteže zahtijeva upotrebu farmakoterapije. Psiholozi vjeruju da je ključ u promjeni ponašanja i njegovom podržavanju, sve dok taj novi model ponašanja ne postane prirodan i prilagođen. Ja mislim da to znači prilagoditi se izvjesnom ponašanju i dosljedno ga podržavati kako bi se neurokemijski sklad što brže obnovio Za razliku od psihijatara, ja se ne oslanjam na lijekove, iako ih preporučujem kada su nužni. Suprotno psihoterapeutima, ja ne želim mijenjati ono ponašanje koje ima veze s pacijentovom prošlošću, već ono koje ima učinak na kemizam mozga. Koristim uvjerljiva sredstva u promjeni neurokemizma - primjerice, određene namirnice, vježbe, prilagodbu novim ponašanjima i nove načine razmišljanja.

Suprotno mnogim liječnicima koji vjeruju da uzrok stanja nije važan, ja vjerujem da je upravo način razmišljanja i života ono što podržava i pogoršava depresiju.  

dr. Joel C. Robertson, Tom Monte

iz knjige  "Protiv depresije vlastitim tjelesnim antidepresivima"