U Predgovoru svoje “Teorije neba” iz 1755. godine Kant je iznio mišljenje, da materija ne odstupa od svog plana savršenstva i da se nalazi podložna “najmudrijoj nakani”, a to je Bog, jer priroda i u kaosu ne postupa drugačije, nego pravilno i uredno:

“Spoznajem cijelu vrijednost onih dokaza koje sve izvlače iz ljepote i savršenoga poretka svjetske gradnje za potvrdu najmudrijeg začetnika.”

I tu se događa kod branitelja religije naglašavanje, da je u prirodi sve slaganje, ljepota i svrhe i potpuni odnos sredstava za te svrhe, ali se tako primjećuje Kant priroda uzdiže na sve strane što onda izaziva drugu stranu koja tu prirodu umanjuje iz čega proizilazi kako priroda prepuštena svojim općim zakonima proivodi samo nered. Da bi  prevladao ovu dilemu Kant napominje:

“Ali ja odgovaram: ako su opći zakoni djelovanja materije također posljedica iz najvišeg projekta, tada vjerojatno ne mogu imati druga određenja, nego da nastoje sami od sebe ispuniti taj plan koji je najviša mudrost sebi postavila: ili ako ovo nije točno ne bi trebalo upasti u kušnju, da se vjeruje kako bi ipak materija i njezini opći zakoni mogli biti neovisni i da je najmudrija sila koja se znala njima tako slavno poslužiti doduše velika, ali ipak ne beskonačna, doduše moćna, ali ipak ne posve dovoljna.”

Ako se za svaki red svjetske gradnje mogu otkriti prirodni razlozi koji taj red mogu proizvesti iz vlastitosti materije tada bi bilo nepotrebno pozivati se na najvišu upravu, ali u savršenom slaganju stvari i njihovoj ljepoti i u svim njihovim svrhama koje se donekle nalaze izvan opsega ‘’mrtve materije’’, ali u korist ljudi i životinja, otkrivamo zajednički izvor, naime beskonačni razum u kojem su bitna svojstva svih stvari ‘’zacrtana odnosom’’.

U svojoj “Kritici moći suđenja” koja je nastala 35 godina kasnije, Kant se nanovo vratio ovoj problematici odnosa svrha i Boga u Dodatku Drugog dijela pod nazivom “Metodologija  teleologijske moći suđenja” (ali zapravo u cijelom tom djelu) gdje je došao do istine, da svako pitanje o svrhama završava konačno na pitanju o egzistenciji Boga. Nakon toga je napravio razgraničenja teleologije u odnosu na prirodnu znanosti i u odnosu na teologiju.

Svaka znanost mora u enciklopediji filozofskih znanosti imati svoje određeno mjesto, a kod teleologije se radi o tome, da je ona pripadala ili prirodnoj znanosti, ukoliko prosuđuje ono što može biti predmet iskustva kao što su znanosti o tijelu, znanosti o duši i općoj znanosti o svijetu ili u teologiju koju Kant razumijeva kao znanost o prauzroku svijeta kao cjelokupnosti svih predmeta iskustva. Onda zaključuje kako ona ne pripada u teologiju, jer ima za svoj predmet prirodne tvorevine i njihov uzrok, iako upućuje na taj uzrok kao onaj koji leži izvan i iznad prirode pa ga razumijeva kao božanskog začetnika, ali ona također ne pripada ni prirodnim znanostima, jer raspravljanje o svrhama prirode, ukoliko oni sačinjavaju sistem, pripada samo opisivanju prirode gdje čovjek obavlja krasan, poučan i praktično svrsishodan posao, ali o postanku ne daje nikakvo razjašnjenje, a o tome se zapravo radi u teorijskoj prirodnoj znanosti. Dakle, teleologija je za Kanta prije vega Kritika, a to jednostavno znači prije svega filozofija.

 U paragrafu 83 Kant zapisuje:

 “...imamo dovoljno razloga da čovjeka prosuđujemo ne samo poput svih organiziranih bića kao prirodnu svrhu, nego da ga prosuđujemo ovdje na Zemlji  kao posljednju svrhu prirode u pogledu koje sve ostale prirodne stvari sačinjavaju sistem. Ako se u samom čovjeku mora naći ono što kao svrhu treba unapređivati pomoću njegove povezanosti sa prirodom, onda ta svrha mora biti i takve vrste, da se ona mora moći zadovoljiti pomoću prirode u njenom dobročinstvu ili je to sposobnost i okretnost za svakojake svrhe, za što on prirodu može upotrijebiti (izvanjski i iznutra). Ona prva svrha prirode bila bi blaženstvo, a druga kultura čovjeka.” (str. 269)

Na svijetu imamo samo jednu vrstu bića čiji je kauzalitet teološki tj. upravljen na svrhe i koja su ujedno ipak takva, da zakone kojim određuju svrhe predočuju kao neuvjetovane i nezavisne od prirodnih uvjeta, ali ipak po sebi kao nuždan.

 “Biće te vrste jest čovjek.” (str. 274)

 … jedino prirodno biće kod kojeg u pogledu njegove vlastite osobine možemo otkriti jednu nadosjetilnu moć, a to je za Kanta sloboda kao i najvišu svrhu, a to je najviše dobro na svijetu. To znači da čovjek egzistira kao moralno biće i da njegov opstanak ima najveću svrhu. To isto tako znači da je on kadar podvrći cijelu prirodu tako, da sebe ne smije smatrati podvrgnutim (Ibid)

“Ako je dakle stvarima svijeta, kao bićima zavisnima po svojoj egzistenciji potreban neki najviši uzrok koji djeluje prema svrhama, onda je čovjek krajnja svrha stvaranja. Bez njega naime ne bi bio potpuno osnovan lanac međusobno podređenih svrha i samo u čovjeku, ali i u njemu samo kao subjektu moraliteta, može se naći bezuvjetno zakonodavstvo u pogledu svrha koje ga jedino čini sposobnim, da bude krajnja svrha kojoj je cijela priroda teologijski podređena.” (str. 275)

Pa onda Kant razmatra valjanosti moralnoga, ontologijskoga i teleologijskoga dokaza  Boga. Ako hoćemo da mislimo neko nadosjetilno biće (Boga), onda je to u izvijesnom pogledu naše upotrebe uma ne samo dopušteno, nego i neminovno, ali ga ne možemo spoznati razumom:

 “Bog, sloboda i besmrtnost duše su oni zadaci za čijim rješenjem teže sve priprave metafizike kao za svojom posljednjom i jedinom svrhom.” (str. 313)

Na kraju bih rekao: ovako je izgledala filozofija prije otprilike 250 godina. Danas već razmišljamo mnogo drugačije i sa mnogim ovim Kantovim tezama se ne slažemo ili ih dovodimo u sumnju: na primjer ne vjerujemo, da je čovjek moralno biće bez ostatka, jer nas doista ima svakakvih i konačno ne vjerujemo kako je čovjek konačna svrha svijeta, krajnja svrha kojoj je cijela priroda teleologijski podređena, jer ima mnogo slučajeva u našem kozmosu koji ne odgovaraju planu savršenstva i koje ne možemo razumjeti odnosnim razmišljanjima.

Odatle je veliko pitanje je li čovjek krajnja svrha prirode i da njegov opstanak ima najveću svrhu - to je samo jednim dijelom točno i vrijedi za nas, ali treba također računati i na aktualnost kozmičkih slučajeva i prirodnih katastrofa gdje se ne pokazuje jasnog traga organizacije, nego samo djelovanje pukog mehanizma sirove materije, zbog koje kao i kraj promjenjivosti nekih prosto slučajnih svršnih formi i odnosa nema razloga, da se zaključi neki razuman začetnik pa onda ne bi bilo povoda ni za neku fizičku teleologiju, ali to su već neka teška pitanja koja ostavljamo za neku drugu priliku.