kad smo nakon puno a malo noći i dana potpunog stapanja ponovo izašli van, u svijet prepun svega onog što nam tijela razdvaja, s rukom u ruci i klecavih koljena, opijeni, zaštićeni, obavijeni u bezvremenu stvarnost Duše, jedva primjećujući ljepotu šume iza nas, uspavane vrtove, rustikalni gradić gdje smo kupili kišobran i pili čaj u kavani punoj penzionera.... jutro kada je trebao otputovati i ja na posao, puno ljudi oko mene, pogled prema staklu, on mi se smiješi, mahne i odlazi, ostavljam sve i trčim za njim.... na ovim mojim treperavim nogama.... trčim u bijelom mantilu preko parkirališta, da ga još jednom zagrlim.... sve naoko beznačajno, sve savršeno posloženo.... tada sam....

samo detalji.... od onih trenutaka, od tog jednog jedinog sveukupnog trenutka kada sam shvatila da i u ovom kao u svim proteklim životima moje srce pripada njemu.