Hodala sam premorena, žedna, pustinjom bez nade, malaksala... I dogodi se čudo, izvor bistre vode.
Bila sam zatvorena u prostoru bez daha ne znajući za izlaz. I dogodi se čudo otvorenih vrata i novih vidika.
Utapala sam se u vrtlozima nemira i straha. Neke čudotvorne ruke pružile mi isplivanje, u ljubavi mir.
Usamljena sam bila u suzama bez prijatelja. Podršku tražila. I susrela osmijeh, zagrljaj, glas koji ljubeći govori: "Ti nisi sama."
Stajala sam po strani neshvaćena, gledajući kako se drugi raduju. Ali dododilo se ipak, razumijevanje i radost u meni.
Mislila sam da je negdje dalek i nedostižan. Pridavala mu osobine ljudske. Pitala se da li postoji taj Bog. Molila za dokaz pored svih dokaza. Ne znajući kome se molim. Nekim čudom djelovalo.
Zato odabrah poniznost i zahvalnost, za tu milost koja život u smisao pretvara...