ponekad zaklopim uši dlanovima
da me ne zagluši buka ovoga svijeta
da ne postanem gluha za tebe...
...a ponekad čujem i kroz najveći tutanj
kroz gromove i zvukove motora, tvoj tihi glas
i tada znam da i ti mene možeš čuti

ponekad zatvaram oči
pred kričavim svjetlima ovoga svijeta,
da me ne zaslijepe za tebe...
...a ponekad te mogu vidjeti posvuda
kroz maglu i nevrijeme, kišu i noć
i gledajući tvoje nasmijano lice
ja znam da i ti mene možeš vidjeti

ponekad isključim usta i nos i disanje
za bezbrojne okuse i mirise ovoga svijeta
da mi osjetila ne otupe za tebe...
...a ponekad te namirišem u svemu što udahnem
i u tome blaženstvu od užitka
znam da i ti mene možeš okusiti

ponekad se zatvorim osjećajima
nasuprot svijetu koji  me i takvu treba
kako bih nježnost sačuvala samo za tebe...
...a ponekad te osjećam na svakom koraku
svakim pokretom i pri dodiru bilo čega
tvoja me prisutnost obavija
i znam da i ti mene možeš osjetiti

ponekad pomislim kako nema smisla
i da stvaram nešto sasvim ludo
uvodeći i tebe u tu ludost...
...a ponekad se čini da je to jedini smisao
jer svega toga ne bi bilo da nema tebe i mene
i znam da možemo sve što god mi hoćemo