Promatrajući u okvirima ovog našeg kratkog ljudskog životnog vijeka od nekih 80 godina, mnogim stvarima pridajemo ogromnu važnost. Uronjeni smo duboko i poistovjećujemo se, uvučeni smo, reagiramo i saživljamo se sa "tekućim problemima današnjice" kojih nikada ne nedostaje. Osjećamo nekakvu hitnost da postignemo nešto, da napredujemo, da prisilno promijenimo nešto što nam se ne sviđa oko nas. I doista, promatrajući unutar tih zadanih okvira, sve to djeluje ozbiljno, stvarno i kruto, sve je upravo takvo kakvim bi naš ego to doživio kad bi ga se pitalo.

Ali pokušajmo na trenutak zakoračiti izvan tih okvira, pokušajmo sve to za trenutak staviti u jedan širi kontekst. Sagledajmo život, postojanje i sve naše probleme u kontekstu vječnosti!

Zastanite na trenutak i pokušajte uistinu posvijestiti razmjere tog pojma. Vječnost! Nešto što nikada ne prestaje. Nešto što nema kraja, ali također i nešto što nema početka, nešto što jednostavno traje i traje, zauvijek. Pokušajte! Nešto što je vječno i jednostavno jest. Nikada neće prestati, nikada neće moći ne biti. Vidjet ćete u početku da će taj pojam vašem umu djelovati prilično strano, pa čak i pomalo zastrašujuće. Naš um je uvjetovan razmišljati u okvirima početka i kraja, uzročnosti i posljedičnosti i stoga mu vječnost predstavlja popriličan problem. Posebno kada ga suočite s jednim tako jednostavnim pitanjem koje većina ljudi danas smatra potpuno besmislenim: "kada je počelo vrijeme?" ili "što je bilo prije početka vremena?" Promatrajući u okvirima linearnog vremena, vječnost se doima poput vrhovne apstrakcije o kojoj, čini se, nema previše smisla uopće i razmišljati jer ju ne možemo iskusiti u ovom manifestiranom obliku, jer je naše fizičko postojanje podložno promjeni i relativno kratkotrajno. Ništa u fizičkoj domeni ne može izdržati test vječnosti! To je razlog zašto mnogi zaziru od samog pojma vječnosti, jer ih podsjeća na vlastitu smrtnost i naizgled im automatski umanjuje značaj i smisao njihovog trenutačnog postojanja.

Ali pokušajte shvatiti vječnost svojim bićem, ne svojim umom! Nemojte brkati vrijeme i vječnost. Vječnost nema veze s vremenom. Vječnost je stanje bivanja koje jednostavno uvijek jest takvo kakvo jest i unutar čije beskonačnosti se odvija sve ono što percipiramo! Ako budete dovoljno dugo kontemplirali o ovome, doći ćete do jedne duboke spoznaje, spoznaje koja će tako snažno rezonirati s najdubljim dijelom vašeg bića da će iz temelja promijeniti vaš cjelokupni doživljaj života. U vama će se roditi ta jedna svijest o svetosti i dragocjenosti života, o njegovoj suštinskoj naravi koja će u vama izazvati iskreni i djetinji smijeh. A to je da je cjelokupna kreacija, sve ovo što vidimo oko sebe, sve što procjenjujemo kao dobro, ili jednako tako, kao loše, što prosuđujemo, nastalo kao posljedica želje te "jedne svijesti" (u nedostatku prikladnijih riječi) da se izrazi i doživi iskustveno što ona sve jest i što sve može biti kroz ovu manifestiranu kontekstualnu stvarnost, da se podijeli u beskonačno mnogo dijelova koji imaju urođenu sposobnost da istražuju, otkrivaju, posvješćuju i da budu svjesni sebe, s duboko usađenom željom da se prisjete svog tvorca, svog porijekla, i u tom procesu šalju utiske i iskustva natrag toj svijesti čisto radi njezinog zadovoljstva, spoznaje, shvaćanja, zbog radosti koja leži u toj igri manifestacije – jer, u konačnici – NEMA SE ŠTO DRUGO RADITI!



Shvaćate? Mi mislimo da moramo poduzeti ovo ili ono jer naš ego osjeća da nam vrijeme ističe, pa sukladno tome prosuđuje i doživljava nešto kao iznimno ozbiljno i hvata se u mrežu iluzije, prosuđivanja i straha od gubitka vlastitog identiteta koji čuči u pozadini svega toga. Ali kada toj mentalnoj konstrukciji suprotstavimo pojam vječnosti, jednostavno odmah postajemo svjesni koliko je sva ta briga i sva ta napetost besmislena! Jer, što bismo radili u vječnosti? Kako bismo popunili "vrijeme" kad bismo znali da ćemo uvijek biti, da smo vječni? S čime bismo ju ispunili? Ipak se ta vječnost mora s nečime "ispuniti", i ovo je grandiozni plan, kreacija je jedna vrhunska igrica relativnosti koju je "Sve što Jest" odlučilo zaigrati da bi se kroz kontekstualni okvir izrazilo i upoznalo na iskustven način. To je sve avantura, sve je igra, jer kamo treba stići? Kamo ćemo zakasniti u vječnosti? Upravo zato što je vječnost vječna i što nikada neće završiti je opseg kreacije takav i podjela toliko duboka i naizgled zamršena i višeslojna da se običnom umu čini kao da se radi o odvojenoj, krutoj i zadanoj stvarnosti koja se događa sama od sebe i koja nema uzrok niti nikakav smisao. To je glavna zabluda uma, on to ne može sagledati. Pojavna fragmentacija je za njega takva kakva jest, on ju jednostavno ne propituje i stoga će se njemu "stvarnost" uvijek doimati odvojenom i nikada neće moći percipirati ono što se krije ispod, ono što protječe ispod površine. Samo onim dubljim dijelom svog bića, onim koje ne razmišlja nego doživljava, koje osjeća, koje promatra, možemo dobiti uvid u istinsku narav stvarnosti. Samo tamo možemo shvatiti da su različiti manifestirani valovi svi dio jednog mirnog i tihog sveprožimajućeg oceana. Ima vremena (odnosno, nema ga), sve je u iskustvu. SVE JE U IGRI! Naša želja za postignućem, za utjecanjem na okolnosti i promjenom nečega izvan nas samih leži u našoj dubokoj uronjenosti u vlastitu ego priču i iluzorno uvjerenje da smo mi oni koji vučemo konce.

Cijela ta priča je zapanjujuće slična sljedećoj situaciji. Uzmimo primjer nogometne videoigrice. Kad pokrenete igricu, pred vama se pojavljuje stadion, atmosfera je uzavrela, publika pjeva, po tribinama su transparenti, čuju se bubnjevi, igrači izlaze na teren. Svaki igrač je poseban, svaki je različit, toliko su detaljno dorađeni i isprofilirani do najsitnijih detalja, svatko ima svoju izraženu individualnost; netko ima bolje sposobnosti u obrani, netko u napadu. A onda igra počne s centra. Sve se čini vrlo uvjerljivim. U igrici su na snazi svi fizički zakoni, poput gravitacije. Ako netko od igrača pukne loptu u zrak, ona neće odletjeti van stadiona, nego će se spustiti na zemlju, baš kao i u "stvarnosti". Sve je uvjerljivo, otpor zraka, vjetar zbog kojeg vijore korner zastavice. Ako se uživite u igru doći će do poistovjećivanja s njom, pa ćete, primjerice, u slučaju da imate uključenu vibraciju na joysticku, čak i osjetiti da vam se ruke zatresu kad vašem igraču uzmu loptu ili kad puknete loptu u stativu. U tom trenutku ćete početi reagirati “kao„ da ste vi taj igrač, poistovjetit ćete se s njegovom ulogom, s njegovim pokretima, s njegovom pričom. I sve je to odlično i divno. Štoviše, i morate se uživjeti potpuno da bi igra imala smisla da bi imala draž, sve dok ne počnete vjerovati da ste vi doista jedan od svojih igrača. A upravo je to ono što se dogodilo u našem slučaju. Doduše, u slučaju ove naše stvarnosti priča je malo drukčija i privid je ipak malo čvršći jer joystick nije odmah očigledan, ali u suštini, radi se upravo o tome. Privid ove iluzije je vrlo uvjerljiv i stvaran. Mi smo se toliko uživjeli u igru da smo zaboravili na činjenicu da je ona upravo to, samo igra! Počeli smo se brinuti kako ćemo odigrati, hoćemo li zabiti gol protivničkoj ekipi ili ne, hoćemo li napredovati u svojoj igračkoj karijeri itd, čak smo u stanju biti nezadovoljni i ljutiti ako izgubimo utakmicu, a izgubili smo iz vida njezinu istinsku svrhu – da preko nje izražavamo čistu radost onoga što jesmo, da je njezina sušta svrha da se smijemo i zabavljamo. Iako se Cristiano Ronaldo i Lionel Messi nekome sa strane mogu činiti kao neovisni i važni pojedinci koji odlučuju samostalno o svom sljedećem driblingu, istina je da ste vi oni koji upravljaju istovremeno sa svih svojih jedanaest igrača i shvaćate da vi sami kroz privid njih imate iskustvo igranja igre. Njihovo postojanje je zapravo stvarno samo u tom kontekstu kako bi vama pružilo privid igranja nogometne utakmice i donijelo iskustvo zadovoljstva koje ono nosi sa sobom. Nije li stoga zanimljivo vidjeti kako se naš ego ljuti i opire na pomisao da on nije taj koji upravlja situacijom? U suštini, ovdje se ne radi zapravo o nikakvoj kontradikciji, nego jednostavno o dubokom zaboravu. Uživljeni u ideju da smo igrači, zaboravili smo da cijelo vrijeme mi igramo kroz sve igrače. Nema tu nikakve ljutnje, nema nepravde. Razlika je jedino u tome da smo kod igrica u svakom trenutku SVJESNI da smo mi oni koji upravljaju igračima preko joysticka, a u "stvarnosti" mislimo da smo mi igrači.

Sama ta činjenica da sam ja kao promatrač u mogućnosti uvidjeti ovu sličnost između života i videoigrice govori nešto značajno o samoj naravi ove stvarnosti. To samo potvrđuje da je manifestacija uređena na principu fraktala, odnosno, da je mikrokozmos odraz makrokozmosa, ono što postoji u malom preslikava se i u velikom. Stvarnost našeg pojavnog svijeta je zapravo nevjerojatno sličan ruskim babuškama. To su one višeslojne figurice bakica od kojih je svaka u sebi sadrži istovjetne manje inačice sebe. Dakle, nije zapravo uopće važno "gdje" smo mi sad u svim tim slojevima, koliko je važno da smo svjesno prisutni tu gdje jesmo, gdjegod to bilo. Jer, u suštini, ono "mjesto" ona "fiksna lokacija" u kojoj se mi nalazimo i u kojoj ćemo se ikada moći nalaziti nije u materiji, nego u svijesti, ovdje i sada. Materija je zapravo samo zgusnuta svijest. Drugim riječima, mi smo svijest koja istražuje sebe kroz manifestirani, materijalizirani vid postojanja i prepoznaje se kao i jedno i drugo, kao sve to. To je taj vrhunski misterij, da smo istodobno i ovo i ono. Zato se u kršćanstvu kaže da je Bog nedokučiv i nespoznatljiv. Nedokučiv našem umu!


Nije li, upravo zbog spoznaje da sve prolazi i da u ovom pojavnom svijetu, ako malo bolje pogledate, ništa nije trajno i da se u suštini za ništa ne možemo uhvatiti, da u ničem ne možemo pronaći čvrst oslonac, vrijedno odvojiti određeno "vrijeme" sada kako bismo svoju pozornost usmjerili prema unutra i otkrili ono što je nepromjenjivo i vječno u nama?

Suština kontemplacije o vječnosti nije u tome da umanji važnost našeg života ili da ga učini trivijalnim ili besmislenim, nego u tome da shvatimo da se VJEČNOST može okusiti jedino OVDJE i SADA i da nikada ne može biti nigdje drugdje. Svaki svjesni trenutak je prolaz do iskustva VJEČNOSTI.

Tu zapravo shvaćamo da je pravi razlog zbog kojeg smo došli ovdje da prepoznajemo međusobno jedni druge kao tu jednu svijest, da rastemo u intuitivnom shvaćanju i da u tom procesu otkrivanja i prisjećanja dijelimo Ljubav i Radost bivanja. Jer, u toj spoznaji leži istinska i neiscrpna Radost. Suština svakog mistika i sveca nije u njihovoj želji i potrebi da ih se zove svetima, ili da im se drugi dive i poštuju ih, nego u činjenici da su u sebi otkrili i dotaknuli taj osjećaj svetosti jednote za kojeg su u svom srcu shvatili da je jedini STVARAN i da jedini ima moć ispuniti najdublje čežnje našeg bića i razotkriti nam konačnu istinu! Ali ta iskra svijesti se mora roditi u svakome od nas. Ona mora doći kao vaša istinska i čista želja, želja koja vas vuče i kojoj se prepuštate jer vas neodoljivo privlači k sebi. To mora doći kao posljedica vašeg iskrenog shvaćanja da se bilo što drugo ne može usporediti s tim osjećajem. Tek tada će to biti ono pravo. Svaki drugi pristup je prisilan i samim time kontraproduktivan. Svaka tehnika je u tom smislu nasilna i neprirodna. Svaka tehnika koja vam nameće da morate nešto kontrolirati da biste postigli neki rezultat, da se nečega morate odreći je ona koja vas automatski veže jače za tu stvar za koju mislite da ćete ju izgubiti ako ju odbacite. To je ona situacija kad vam netko kaže: "Budi miran!", a vi automatski osjećate nevjerojatan otpor prema tom miru jer vam je on nametnut kao naredba, bez vašeg punog shvaćanja i prihvaćanja.

Stoga, jedini istinski put koji vodi do tog dubljeg shvaćanja je u osjećaju Ljubavi. Sve je to zapanjujuće jednostavno u suštini. Cijeli taj život! Što više ulazim u tu priču, sve mi se jasnije nameće jedan zanimljiv fenomen. Naime, čini se da se naizgled najjednostavnije stvari za shvatiti, one koje su očigledne i malom djetetu, pokazuju kao najteže za primijeniti u praksi! Svrha svjesnosti i posvješćivanja je upravo u tome da nas upućuje prema Ljubavi. Jedino preko Ljubavi i suosjećanja ćete skliznuti kroz ovojnicu ega, i doprijeti do tog mjesta bivanja u kojem se čvrste granice između vas i drugih živih bića rastapaju pred toplinom ljubavi i radosti koja izvire iz vaše nutrine. To je krajnja destinacija i smisao svijesti, da svatko od nas doživi tu jednotu, da ju iskustveno prepozna i utjelovi u sebi. Jer Ljubav nije ništa drugo nego prepoznavanje jednote u svemu, jedne duše u mnogima!

Čini se tako jednostavnim da našem umu to djeluje smiješnim i priprostim. On odmah kaže: "Čekaj malo, pa to je apsurdno. Sigurno mora biti složenije od toga."

Ali ovo o čemu govorim nema veze sa mentalnim predodžbama, one vam neće mnogo koristiti da to shvatite. Odnosno, mogu vam koristiti, ali vam neće ništa značiti dok to ne iskusite! Možete imati potpuno razvijenu mentalnu predodžbu o svemu tome, shvaćati to sve na pojmovnoj razini i misliti da ste svjesni i osviješteni, a da vam ipak nešto nedostaje, jednostavno, nema draži, nema ispunjenja, nema istinitosti u tome, nema radosti. To je kao da imate jabuku koju gledate, ali ju nikada niste okusili. Vi znate sve o njoj, koliko vitamina ima, kakvog je sastava, boje. No ona vam ništa ne znači kao takva dok niste osjetili njezinu slatkoću, puninu i hranjivost. Kroz iskustvo dolazi istinska spoznaja. Upravo zato razmišljanje nije isto što i kontemplacija. Meditacija zbog same meditacije je besplodna i umjetna jer vas ne može dovesti do doživljaja! A to je ključ! Ovdje govorim o osjećaju duboke radosti koji vas ispunjava ekstatičnim zanosom i hrani vas. Dobar pokazatelj koliko ste blizu ili daleko od tog iskustva vam može biti količina zahvalnosti koju osjećate na životu. Također, kada vam spontano dođe želja da pjevate od radosti i slavite život iz čistog mira, samo zato jer ste svjesni da jeste. To je buđenje! To su ti bljeskovi i uvidi u konačnu istinu kojima se otvarate kad vam je um tih. Najbolji način da to postignete je da prestanete prosuđivati i počnete prihvaćati sve upravo onakvim kakvo jest, kao dio te JEDNOSTI. Ne morate se koristiti nikakvom izričitom tehnikom, ničim što vam pričinjava neugodu ili u vama izaziva otpor, jednostavno promatrajte život, budite promatrač! Tada ćete to jasno moći uvidjeti. Svjesno odbacite prosuđivanje i jednostavno ćete se sami od sebe "naći tamo".


Samom tom spoznajom, igra se neće završiti, neće se promijeniti, ona je tu i dalje takva kakva jest, promijenit ćete se samo vi, vaša percepcija će se promijeniti. Jer buđenje nije konačna svrha. Buđenje je tek početak novog dana. Počet ćete doživljavati svetost u svemu što vidite, steći ćete duboko poštovanje prema svemu, prema svim živim bićima, prema svim stvarima i svemu jer ćete biti svjesni da su sve one dio vas. Slikovito rečeno, vi ćete biti kažiprst koji je iskustveno doživio spoznaju da je neodvojiv dio jedne šire cjeline ruke koja je opet dio šire cjeline tijela, ali će i dalje zadržati svoju jedinstvenost i individualni izražaj. Spoznaja da se "nema što drugo raditi" je ona koja će vam pomoći da, usprkos svemu, nikada ne ispustite iz vida činjenicu da je ipak, na kraju krajeva, riječ samo o igri.

Namaste! ;)

P.S. Imam neki osjećaj da ovaj post ne bi bio potpun bez ove duboke i prikladne pjesme jednog od istinskih glazbenih mistika nove generacije, Jasona Mraza! ;)

http://www.youtube.com/watch?v=4ccmWuJGvWU