Kada je nešto bilo promašaj, tada većinom započinje rasprava i veliko uzbuđenje; "Kako se to moglo meni dogoditi?" Takve debate su korisne i imaju smisla jer iz grešaka učimo za budućnost. Međutim one nas i ometaju, jer ako po zlu prekapamo ono postaje još veće. Tako se npr. događa: polupali smo posuđe, ili nam je brak zapao u krizu, ili posao ide naopako, ili ljudi o nama imaju krivo mišljenje.... Tada svi oni koji su pogođeni, osjećaju štetu, razočarenje i teret.

Ali što vrijedi govoriti o promašajima. Kome to koristi, ako razglabamo o zlu na dugo i široko i pokušavamo objasniti, zašto se nije drugačije dogodilo? Sve nas to samo odvraća od našeg pravog zadatka: da pronađemo put kako bismo situaciju poboljšali!

Zagrižena preokupacija zlom ometa nas u pronalaženju rješenja.

Jedan stari i mudri učitelj je rekao; "Ako ti pri pisanju padne tinta na papir, nemoj pokušavati izbrisati mrlju, jer će postati sve veća, zaokruži je i iz toga načini nešto veselo!"

Postupi i ti jednako; Nemoj objašnjavati zašto se zlo dogodilo, nego se potrudi da to zlo ispraviš.

Kada je nešto pošlo naopako, tada to želimo ispraviti izgovorom; "Drugi je to skrivio, ja tu ništa ne mogu...."

Ali ako ne shvaćaš svoj vlastiti doprinos zlu koje te je snašlo, nikada ga nećeš ispraviti. Vlastitu krivicu teže uočavamo nego tuđu.

Ako netko ima grbu, on sam je ne vidi ali svi drugi je vide....

Ako je nešto pošlo krivim smjerom, pomisli i na mogućnost, da si i ti možda tome doprinio. Tako ćeš tijekom vremena spoznavati, što možeš popraviti. To je put koji vodi razvoju života.

Čak i ako su drugi stvarno krivi što ti koristi ako iznosiš zlobne optužbe? Svako zlo je većinom tkivo  sastavljeno od stotina niti. Čak i glavni krivac nikada nije jedini krivac.

Ako drugome sada pripišemo svu krivicu, osjetiti će nepravdu. Umjesto mnogih predbacivanja, više bi koristilo ako ga pozovemo da zajedno ispravimo grešku.

Poneki ljudi beskrajno svrdlaju po svom vlastitom zlu: netko ih je povrijedio, ožalostio, previdio njihovu zaslugu.... Tada to nikada više ne mogu zaboraviti. Njihove misli uvijek se ponovno vraćaju na tamnu mrlju. Zbog toga se grizu, puni su predbacivanja, ne mogu se osloboditi misli na učinjeno im zlo. Sada žele objasniti sebi i drugima, kako se to dogodilo, i kako to nije u redu....

Ali na taj način sve dublje zapadaju u ponor zla: obuzima ih gorčina, opustošenje svi više raste. Tko stalno gleda u provaliju zla, zapada u đavolji krug: raste napetost, povećavaju se strahovi i agresije, dok konačno ne iščeznu ljubav i nada.

Nemoj dopustiti da te nakaza zla izbaci iz kolosijeka. Obraćaj više pažnju na dobro i na mogućnosti koje su pred tobom otvorene!

Ako svoje srce priklanjaš dobru umjesto zlu, tada će te obuzeti snaga dobra.

Depresija i fobije danas su postale kao narodna bolest. Opustošenje naravi kod mnogih se pretvara u očajanje. Osjećaju se okruženi tamom, ne vide izlaz, kao da su izručeni zlu. Navode razloge zbog kojih se to zbilo.

Ali ne vide više put k spasenju i nadi. Posljednje ostatke radosti traže u nestvarnom svijetu sjenki; u alkoholu i drogi, u zaboravu na vrijeme.  Na taj način još više gube kontakt sa stvarnošću, sa životom i nadom.

Čak i ako zapadnemo u prividno bezizlazno zlo, ne smijemo se prepustiti ponoru očajanja. Ne postoji životna situacija koja nas ne bi mogla dovesti do spasenja i iz koje ne bismo mogli izaći. I najgorča iskustva zla i patnje mogu tvoj život obogatiti, produbiti i ojačati.

Ne radi se o tome da svakom zlu izbjegneš, nego da ga svladaš. Nitko od nas ne može u potpunosti prognati zlo iz svog života, jer svaki od nas svjesno ili nesvjesno pridonosi ponešto tom zlu u svijetu. Ali sve to zlo može nam postati blagoslov: UKOLIKO NAS PODSTIČE DA MOBILIZIRAMO SVE SNAGE DOBRA, KAKO BISMO NADVLADALI ZLO!