Ovako izgledaju moje meditacije… kad u čitavom danu, pomoću određenih trikova, uspijem odvojiti petnaestak minuta samo za sebe.
Fino se smjestim na balkonu, bacim pogled na more i nasmiješim se, unaprijed se radujući što ću, makar malo, uživati u tišini… i, eventualno, nekom novom iskustvu proizašlom iz meditacije. Spuštam se… takoc! … kad čujem glas susjede:
„Pis! Pis, vrag te odnija!“
Tjera mačku… Ojoj, nije valjda ona moja, pomislim pa se nadvirim preko balkona. Nije… njena je!? Goni vlastitu mačku!? Ona moja, jedina preostala nakon zadnjeg operiranja lokalne trovačice, multiplicirala se pa je sigurno s mačićima. Valjda su joj taj okot i briga oko potomstva spasili živu glavu.
„Pis! Odnija te đava!“, viče susjeda.
Kako maštovito! Prvo vrag, sad đavao… Ma, ne zanima me treći naziv, pomislim pa krenem prema sobi.
Čim sam ugledala jastuk došlo mi je automatski ić' leć', ali sam se toj pomisli nekako othrvala. Prvo ću se fino opustiti, uravnotežiti, smiriti, pa ću onda slađe „ubit' oko“ na popodnevnoj siesti. Zauzimam omiljenu poziciju, uskačem… buć!... u tišinu.
„Neeeeeeeeeeeeeeee!!!“, začuje se krik izvana.
Vibracije su mi se uskomešale, a tijelo se gotovo streslo jer su mi sad svi zvukovi nekako pojačani, a ovom zvuku pojačanje nije niti trebalo.
„Ne to dirat'! Reć' ću te ćaći!“, viče druga susjeda na unuka. Uh…
„Neeeee! Ostavi to! Ubrat' ću šipku!“
Slegnem ramenima pa krenem do dnevnog boravka. Tamo mogu virkati na more i nebo. Zatvaram prozore i vrata da me zaštite od (ljudskih) zvukova izvana. E da… nasmiješim se pa dugim pritiskom na crveno ugasim mobitel. „Ne ometaj mi tišinu“, šapnem. Isključim i fiksni telefon, za svaki slučaj. Parkiram se i ponovo krenem meditirati. Blažena tišina… prekratko je trajala… jer se začuo zvuk… Netko spušta kvaku na vratima. Registrirala sam odmah, ali mi se nije dalo reagirati, iskakati naglo iz jedva dočekane meditacije.
„Šta ti to radiš?“
„A evo,“ rekoh pridižući se dlanovima, „čupam pa sadim!“
Eeeeee… lipi svjetionik…
bglavac
edin.kecanovic
