Kažu: griješiti je ljudski, opraštati je božanski.....

Ne mogu a da se ne zapitam šta je sve grijeh? Da li ono što piše u svim molitvenicima, što učimo na vjeronauku još dok smo djeca? Ili je grijeh sve na što nas savijest upozorava, zbog koje nas tišti, iako nije napisano? Da li je sve grijeh što je negativno? A šta kada se  iz neke negativnosti izoridi istinsko dobro? I prema kome je učinjen grijeh: prema Bogu, čovjeku ili sebi samom? Je li grijeh željeti malo više, ili je grijeh ne željeti ništa?

Ne bih se, nikako, digla u visine kamo ne pripadam, ali naučila sam praštati, svjesno, i nesvjesno. Ako me srce baš i ne sluša, malo ga poguram, oprostim, a onda spremam po mislima i razumu....ali nikako, ama baš nikako da naučim ne griješiti, odnosno ne ponavljati već učinjene greške. One se mogu odnositi na bilo što, sitnice, krupnice, ali sada konkretno mislim na greške koje ponavljam u odnosu sa ljudima, ili sa samo jednim ljudom. Dakle, iz petnih žila se trudim popraviti nepopravljivo, dokazati očito, pomiriti se sa nepomirenim, objasniti meni lako objašnjivo, ....i što se desi? Svaki puta,  ponavlja se isti scenarij, iste riječi, drugačiji redoslijed.....Morala sam shvatiti da je stvar u meni, jer ja sam ta koja treba da se promijeni, da usmjeri razmišljanje na neki drugi put, da pokušam iznaći neke nove moduse. I pokušam....ponovno repriza. Griješim. Osjećam grijeh. Prema sebi.

A ne činim ništa, nego samo iz svih negativnosti koje se obruše na mene iscrpim snagu da ih neutraliziram i budem strpljiva i blaga...Polazi mi za rukom gotovo uvijek....ali ipak....osjećam da nešto nije u redu. Makar sam nekada bila sigurna da je put koji sam izabrala poptpuno ispravan, sada malo posumnjam. Ni sama ne znam kako i zašto sam se tako opredijelila, je li me vodilo srce ili htijenje, ali odabrala sam ljubav, strpljivost i trpljivost, odabrala sam blagost i razumijevanje, odabrala sam nježnost i pomaganje.......i uporna sam u tome, iako sam doživjela da takav put nazovu: linija manjeg otpora. Onda sam zastala i upitala se koliko je istine u tome? Da li je zaista to put manjeg otpora, ili jednostavno nisam shvaćena? Vjerovatno je to puno duži put, i ipak neću dati da me skrenu sa njega, a molit ću da dopre do ljudi sav trud i ljubav koju dajem uvijek i uvijek. Svjesna sam da nije baš lagan, ali nisam ni željela da bude....

Ne može se  vidjeti lice nekome ako ti stalno okreće leđa, ne može se ući u kuću nekome ako ti ne otvori vrata i ako te ne prima... .Ne može se pomoći nekome, ako taj neko ne želi pomoć, ne može se pasti ako se ne stoji...a ne može se griješiti ako nisi čovjek......