Sjena je sanjala san, jedan bijeli san obojen čudnim refleksijama “déja vu” osjećaja.
Sve je bilo bijelo, borovi i šuma tiho su disali, nije se čuo ni let ptice, nije bilo ničega, osim magle koja se povijala između grana drveća, a bijelo je prekrivalo cijelu panoramu te hladnoće.
Zaustavila se na drvenom mostu i krenula ostavljajući stope iza sebe. Kako je hodala, okrenula se i stope su nestajale. Shvatila je da je ušla u neki magijski postupak kojeg je netko postavio, jer se približila mjestu gdje nije trebala doći.
Zastala je i ugledala predivan dvorac u daljini prema kojem je vodio taj put i na tom putu ničije stope nisu ostavljale trag, jer su nestajale kako bi i nastajale.
Postoji li takav put gdje tragovi nestaju i postoji li takvo mjesto kojeg nema, je li to neostvariva stvarnost ili je to “u topos” i gdje ona to živim?
Sve je tiho, mirno, lijep dan se provlači kroz ovaj ožujak, ljudi su ljudi. Što znači biti čovjek, što znači: čovjek čovjeku? Je li čovjek čovjeku vuk, čovjek, ptica, duh, prazan prostor, nepročitana knjiga??
U “njenom svijetu”, na tom mjestu kojeg nema, teško se diše ispod površine, jer tko ne zna živjeti ispod površine, nije lako.
Ispod površine površnosti, raznoraznih bahatosti, arogancije, trivijalnosti, površnih floskula, neiskrenosti, okrutnosti i svih drugih negativnosti – stvarno se teško diše onome tko je iznad, ali onome tko zaroni to je predivno mjesto.
To je mjesto kojeg nema, to je svijet gdje novac ne postoji, tu su ljudi koji ne plaču, već smijehom kupe litru mlijeka, dodirom dobiju komad kruha, pjesmom plate potrošenu električnu energiju, zagrljajem plate račun za potrošeno grijanje, treptajem oka donesu obitelji sočne jabuke i jedni sa drugima tako žive.
Na tom mjestu kojeg nema ne jedu se živa bića, jer ono što ima oči i gleda te – ne možeš jesti. Toliko si inteligentan, da jednostavno tvoja duša ne dopušta mozgu uopće bilo kakvu pomisao, da bi oduzeo život i nahranio se tim otrovom bola kojeg ispušta zaklano živo biće.
Na tom mjestu kojeg nema sve savršeno funkcionira, jer se ništa ne mjeri i ne važe se, nema procjena, ocjena, kriterija. Tu je sve fino uravnoteženo, sve je umreženo onim finim energetskim silnicama koje kao meteorska kiša prolaze kroz prostor i postaju informacijska komunikacija među ljudima.
Na tom mjestu kojeg nema njen život je divan, prepun ljubavi koju prima i prosljeđuje dalje, svi su omotani tim velom univerzalnosti, te bezuvjetne ljubavi jednih prema drugima, da uopće nema ni pomisli ni primisli kako bi uopće moglo postojati nešto drugačije osim - ovog mjesta kojeg nema.
Hoće li ikad postojati takvo mjesto kojeg nema? Hoće li čovjek ikad prestati izrabljivati drugo živo biće: životinju, čovjeka, pticu, ribu? Hoće li čovjek, to vrhunsko biće na ovom planetu, ikad shvatiti da samo dajući može dobiti, dajući ljubav – ljubav širi i dalje?!
Sjena to nije znala, a ni ne mora znati, jer njen odgovori i ta pitanja uopće nisu bitni, ali samo zna jedno: bilo bi lijepo živjeti u tom mjestu kojeg nema.
bglavac
irida
