Polako se opraštamo... U tebi je zavladao mir... Danas... Znamo, ovo su zadnji dani našeg druženja ovdje... U satima kad ostanemo same, pričaš o vremenima kad si bila zdrava i puna snage... I kako sam se nekad smijala kad god bi mi govorila "lutko moja"... Osjetila si da me sada boli, jer tebe boli... Kažeš: "Da nisi tu, lutko moja, što bi ja sada bez tebe..." Odgovaram: "Bio bi netko drugi. A evo, i sestre, doktori, svi posebno paze na tebe, jer si moja prijateljica..." Još jučer si bila dovoljno jasna da ne dozvoljavaš djeci da te vide takvu... I zabranila mužu da ih dovede u posjetu... Znaš da neću ništa protiv tvoje odluke... Samo sam rekla da ih ne bih isključila iz ove stvarnosti sada...Da imaju pravo oprostiti se od svoje majke... Ako je mogućnost tu... Da sutra ne bi tražili odgovor na neodgovoreno pitanje... Gdje je mama nestala... Kako... Zašto... Mama. Centar njihova svijeta. Danas si bila spremna suočiti se... Kako ti je samo lice zablistalo kad si ih ugledala... Stariji je pričao o dobrim ocjenama i o pjesmicama koje piše za gitaru... Za mamu... Mlađi je pokazivao presladak osmijeh nakon izgubljena prva dva mliječna zubića...Mami... U svemu puno tuge i radosti i ljepote... Oni vide da je mama bolesna... Ali ne vide da izgledaš zastrašujuće... Gledaju svojim dječjim srcem.Ti si ljepota koja je u njima... Ni bolest ni smrt ne mogu je oduzeti... Opet si rekla: "Hvala ti, lutko moja..."

"Doći ću sutra opet " obećavam ti... A znamo da neću dočekati do jutra... Navratit ću i ove noći... Jer trenuci provedeni uz tebe su dragocjeni... Lutko moja...