Čuo jednom jedan veseli, radoznali psić da negdje daleko, na drugom kraju svijeta, postoji kuća s tisuću zrcala. Kakva je to kuća s tisuću zrcala? Mora to vidjeti!
Govorili su mu da tako malen psić poput njega ne može putovati na kraj svijeta i da nikada neće stići, ali on ih nije slušao. Želio je vidjeti kuću s tisuću zrcala. Krene na put. Dugo je putovao, svašta je vidio putem i bio je sretan. Stigne on u grad u kojem je bila ta kuća.
Odškrine vrata i zaviri unutra. Iz tisuću je zrcala tisuću veselih, radoznalih psića gledalo u njega. Mahne repićem, a tisuću psića mahne repićima. Skoči od radosti, a tisuću psića skoči baš isto kao i on. Divno! Nekoliko dana se igrao s njima. Bili su to najsretniji dani u njegovom životu.
Na povratku kući, na izlasku iz grada u kojem je bila kuća s tisuću zrcala, sretne nekog mrzovoljnog, nezadovoljnog psa kojemu je sve bilo glupo i koji se beskrajno dosađivao. Psić mu reče:
– Znaš li ti da je dvije ulice odavde čudesna kuća s tisuću zrcala? Puna je divnih, veselih psića koji željno čekaju da se igraju s tobom!
– Glupost – zareži mrzovoljni pas i nastavi se dosađivati.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije no što se mrzovoljni pas nekako dovukao do kuće s tisuću zrcala. Odškrine vrata i zaviri unutra. Iz tisuću je zrcala tisuću mrzovoljnih i zlovoljnih pasa buljilo u njega. Pas se smrzne od užasa i pobjegne odatle što je brže mogao. Sam pogled na te pse bio je jedan od najgorih doživljaja u njegovu životu.
A pouka?
Ljudska su lica zrcala. Na licima svojih bližnjih vidimo svoju sliku. Kakva je ta slika, lijepa ili ružna? To ovisi o nama samima.