Piše: Dragan Jurak
Foto: AFP

www.jutarnji.hr

Knjige ‘Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške’ te ‘Slom’ bile su nebrojene mjesece na vrhu bestseler liste New York Timesa i doista su relevantno štivo o tome kako je zapadna civilizacija ‘pobijedila’ i postala svjetski dominantna
Godine 1532. na visoravnima Perua dogodio se najdramatičniji trenutak u odnosima Europljana s neeuropskim civilizacijama. Španjolski konkvistador Francisco Pizarro našao se oči u oči s Atahualpom, carom Inka, vladarom najmoćnije države Novog svijeta. Pizarro je bio na nepoznatom terenu, na čelu skupine od 168 španjolskih vojnika, a Atahualpa je bio okružen vojskom od 80.000 prekaljenih indijanskih ratnika. No, Pizarro je već nekoliko minuta nakon što su se prvi put pogledali, zarobio Atahualpu i razbio 500 puta brojniju vojsku. Ovaj susret simptomatski je za način na koji je Zapad osvojio većinu svijetu: Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Sibir, i subsaharsku Afriku. Pizarru su, kao i drugim osvajačima, pomogle zarazne bolesti, pismenost, organizirnost i tehnologija Protiv konjice, željeznih kopalja i oklopa, arkebuza, obavještajne nadmoći, i prije svega epidemije boginja, moćni Atahualpa nije imao šansi.

No, pitanje koje u knjizi “Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške” postavlja evolucijski biolog, fiziolog i biogeograf Jared Diamond jest zašto su se Španjolci pojavili na visoravnima Perua, a ne obratno: zašto Inke nisu banule na madridsku visoravan? Da sažmem dugu knjigu u jednu rečenicu, kaže Diamond, “povijest različitih naroda tekla je različito zbog razlika u okolišu tih naroda, a ne zbog bioloških razlika između tih naroda”. “Do tehnoloških i političkih nejednakosti došlo je zbog razlika u brzini razvoja na različitim kontinentima od 11.000 pr. Kr do 1500. godine.” Razlozi te nejednakosti ne leže u superiornosti nekog naroda nad drugim, nego u čitavom nizu geografskih pogodnosti. Neke su zajednice jednostavno postale pobjednicama na civilizacijskom lotu godine 11.000 pr. Kr.

Velike okolišne razlike

Najkraće, zbog okolišnih specifičnosti proizvodnja hrane prvo se pojavila na euroazijskom kontinentu: u Plodnom polumjesecu, području današnjeg Iraka, Sirije i Izraela, 8500 godina pr. Kr. Brojne pogodne divlje vrste i lakoća njihova širenja, bile su odličan biološki materijal za mnoge uzgojene vrste biljaka i životinja. To je pokrenulo civilizacijsku spiralu. Proizvodnja hrane stvorila je prehrambene viškove, i velika, gusto naseljena sjedilačka društva, a zajednički život sa životinjama otpornost na epidemijske bolesti. Iz tih raslojenih društava razvila se politička organizacija, pismo i tehnologija.

S druge strane, Amerike su imale mnogo manji potencijal za proizvodnju hrane. Nasuprot 13 vrsta euroazijskih krupnih domaćih sisavaca, u obje Amerike bila je samo jedna, ograničena vrsta - lama. I u proizvodnji biljne hrane postojao je resursni nesklad: primjerice divlji preci pšenice i ječma vrlo su slični današnjim usjevima, a Indijancima su trebala tisućljeća odabira da uzgoje kukuruz dugačak pet centimetara! Stoga je proizvodnja hrane u Amerikama kasnila za Euroazijom čitavih 5000 godina. Prirodnih resursa je bilo malo, a izrazite geografske i ekološke barijere Amerika potpuno su otežavale širenje usjeva prema sjeveru ili jugu. Sveukupne okolišne razlike “navode na zaključak da je zemljoradnja Euroazije, u odnosu na zemljoradnju Amerika, u prosjeku davala više kalorija i bjelančevina po osobi i satu rada”. Te su razlike posljedično utjecale na mnogo dulju euroazijsku povijest gusto naseljenih, ekonomski specijaliziranih, politički centraliziranih i međusobno povezanih društava koja se jedna s drugima natječu, te stvaraju društvo pisma i tehnologije.

Razlike između tih dviju civilizacijskih sila bile su goleme. Premoć Pizarra, Cortesa i drugih španjolskih konkvistadora u oružju, brodovima i pismu bila je fascinantna. No bjelačka superiornost bila je tek splet raznih okolišnih i geografskih pogodnosti - to je zaključak “Svih naših oružja”. Da nije došlo do izumiranja većine krupnih vrsta divljih sisavaca u Sjevernoj i Južnoj Americi tijekom kasnog pleistocena, piše Jared Diamond, možda bi moderna povijest imala drukčiji tijek.

Knjiga “Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške” osvojila je Pulitzerovu nagradu 1998. godine. Nakon toga Jared Diamond je kao njen svojevrsni nastavak počeo pisati knjigu “Slom: kako se društva odlučuju za propast ili uspjeh”, ovih dana objavljenu i kod nas, također u izdanju Algoritma. Za razliku od “Svih naših oružja” koja su se bavila usponom prije svega zapadne civilizacije, “Slom” je knjiga o propastima i “ekološkim suicidima” raznih civilizacija u raznim historijskim razdobljima.

Ekološki suicid

Diamond izvanredno opisuje i objašnjava propast civilizacije na Uskršnjim otocima, izazvane pretjeranom sječom šuma; propast majanske civilizacije zbog cikličkih suša i društvenog kaosa povezanih s njima; probleme Vikinga u kolonizaciji Islanda i Grenlanda, te neuspjeh u stvaranju trajnije zajednice u Sjevernoj Americi. Suvremeni genocid u Ruandi predstavlja kao posljedicu demografske eksplozije i nedostatka poljoprivrednog zemljišta... Očito, “Slom” je knjiga o našoj civilizaciji: izolirane ekološke suicide iz prošlosti Diamond dovodi u vezu s ekološkim opasnostima današnje globalizirane civilizacije kod koje propast najvjerojatnije ne bi mogla ostati izolirana.

“Slom” je bitna knjiga, no na neki način ipak samo derivat “Svih naših oružja”, knjige koja daje vrlo zanimljive odgovore na jedno od ključnih historijskih pitanja - pitanje razloga dominantnosti zapadne civilizacije.