Ne razumijem netoleranciju.Savršeno mi je jasno da ljudi različito razmišljaju.Imaju različita uvjerenja.Različito su odgajani,u životu su imali razna iskustva,obrazovali se svaki na svoj način.Uvijek ću poslušati što mi ima tko za reći . Ne smeta me što je njegova perspektiva drugačija od moje.Uvijek mogu nešto novo naučiti.Tako i čitajući čitam razne autore koji  su međusobno suprotstavljeni.Pa mislim da sam se kroz čitanje i naučila toleranciji.

 

Ali me smeta kad neko to u što vjeruje meni nameće.I ja moram tako razmišljati.Ako ne razmišljam još se i ljuti.On je u pravu,to je sveta istina što on propovijeda i nema odstupanja.

 

Smeta me i ako ja iznesem neko svoje mišljenje,a netko me zbog njega napada.  Ne razumijem ljutnje i napade na nečije  suprotno mišljenje.Omalovažavanje i podcjenjivanje tuđeg mišljenja,ismijavanje,podrugivanje.Ili uvjeravanje da je ono pogrešno,da bih svakako trebala razmišljati na drugi način, najvjerojatnije osobe koja me u to uvjerava.

 

Često se ovdje na Magicusu govori,kao neki šute,ne govore svoje stavove,u najmanju ruku su kukavice koji se ne žele eksponirati sa svojom stavom i mišljenjem.Ja izbjegavam tuđa sučeljavanja,tuđe svađe,prepucavanja,ne želim  se jednostavno naći između dvije vatre.Pogotovo ako su obje strane tvrdo ušančene u svom načinu razmišljanja.Samo što se ne gledaju kroz oroz puške.Od takvih rasprava bježim ko vrag od tamjana.Nešto su mi jako poznate,na njima sam odgajana.:) Kako uvijek o nekom problemu razmišljam sa više strana,ja se ni ne mogu opredijeliti za nečije mišljenje.Najčešće mi se događa da se mogu prikloniti i jednoj i drugoj strani.Pa onda ispada da povlađujem.

Po meni misli ti što god hoćeš,samo nemoj od mene tražiti da isto tako mislim.Kao i dopusti mi da kažem svoje mišljenje,odslušaj ga,ako se ne slažeš reci to,ali nemoj se zbog njega ljutiti ili me omalovažavati.

 …..Budući da svatko od nas ima svoj put i svatko je na svome nivou i spoznavanja i duhovnog,kao i emotivnog rasta i sazrijevanja,iznosimo svoja mišljenja i viđenja o životu i samima sebi onako kako znamo,ostavljajući sve druge njihovom načinu,njihovom razumijevanju,shvaćanju, sve dok nam se nekako putovi direktno ne ukrste …možda jednom…a tada  ćemo se razumjeti čak i bez riječi.

 

 

 

…