O Bože moj,

ako si gore, 

u plavim nebesima,

svrni pogled na me.

Ne daj više da me muče

jer mi srce od bola puče.

Ne mogu više, Bože moj!

 

Kad već si mi život dao

zbog čega tolika patnja?

Zar nije dosta bola?

Zar nije dosta muke?

O, Bože, pružam ti ruke,

uzmi me i povedi!

Poslušaj moj tužni vapaj,

svjetlo mi pokaži, utjehu daj!

 

Bože moj!

Ti koji sve znaš i čuješ

zašto sad šutiš?

Zašto mudruješ?

Zar prečuti ćeš molitvu moju?

Zar nećeš prihvatiti mi ruku

i pomoći da lakše podnosim muku?

 

Bože moj!

Zar ima negdje još toliko patnje?

Zar ima igdje još toliko rana?

A stalno sam sama, sama!

Nigdje nikog da me za ruku uzme,

da dio tuge bar, na svoja leđa preuzme.

Moja su leđa nejaka

sjela je na njih tegoba svaka.

Ne mogu više, ne mogu više!

 

Bože moj!

Pomozi mi sada

kada u meni živi nada

da dobri ljudi zaslužuju bolje.

Tebi bar ne treba puno,

poslušaj molitvu moju,

svrni svoj pogled na me,

pokaži  malo volje

i daj mi nadu da može biti bolje,

jer ne mogu više, ne mogu dalje!

 

Bože moj!

Ako i ne uslišiš moje molitve,

ne boj se, nećeš čuti moje kletve.

Samo nemam snage dalje se boriti,

zato ću negdje, daleko, sama,

od svake borbe odustati

i smrti se lakoj predati.

 

Ova pjesma  napisana je u trenutku kada sam se osjećala potpuno sama, progonjena od svih i svakog. Izgubila sam dijete koje sam nosila, umrla mi je sestra, dijete bolesno, a svu snagu morala sam upotrijebiti da sačuvam posao i imovinu na koji su gospoda koja leže u Remetincu bacila oko..... Vjera je bila moja snaga. Nisam smjela sumnjati u Njega ni jednog trenutka u svom životu, jer nam Bog daje upravo onoliko tereta koliko možemo ponijeti, a sasvim sam sigurna da je moja zadaća sada nakon što sam skupila svu snagu ovog svijeta boreći se,  pomagati drugim ljudima da prebrode slične  poteškoće i boli. Obećala sam samoj sebi i Njemu - da nikad više neću klonuti, i nikad neću sumnjati da On koji je moj Stvoritelj ne vodi brigu o meni i da ne zna što je za mene najbolje........