Neću sada mnogo debatirati o tome što je to antropijsko načelo. Htio bih samo reći, da je to jedno novo filozofsko stajalište koje smatra kako je život u našem kozmosu primjeren njegovom određenom stanju pa se onda smatra da je antropijsko načelo filozofsko mišljenje koje uzima, da promatranje svemira mora biti kompatibilno sa svjesnim i ljudskim životom koji ga promatra.

Zagovornici antropskog principa objašnjavaju zašto ovaj svemir ima starost i osnovne fizičke konstante potrebne za prilagodbu svjesnom životu. Kao rezultat, oni vjeruju kako ovaj svemir ima fundamentalne konstante za koje se čini da spadaju u uski raspon za koji se smatra da je kompatibilan sa životom.

Jaki antropski princip (SAP), kako su objasnili John D. Barrow i Frank Tipler navodi, da je sve to tako, jer je svemir u određenom smislu primoran, da u njemu na kraju izađe svjesni i ljudski život. Neki kritičari SAP-a zastupaju slab antropski princip (WAP) sličan onome koji je definirao Brandon Carter, a koji kaže da je sveobuhvatno fino podešavanje svemira rezultat pristranosti u selekciji (konkretno pristranosti preživjelih): tj. samo je onaj svemir moguć koji je sposoban, da na kraju podržati život na način postojanja živih bića sposobnih promatrati i razmišljati o materiji. Takvi argumenti najčešće potiču neko poimanje multiverzuma za postojanje statističke populacije svemira za odabir i iz koje bi se moglo dogoditi pristranost selekcije (naše promatranje samo ovog svemira, kompatibilnog s našim životom).

Ja ne bih sada htio niti mogao detaljno razlagati ovaj princip, samo bih htio napomenuti kako se prvotna slična ideja pojavila znatno ranije kod francuskog paleontologa i filozofa Teilharda de Chardina koji je u svojoj knjizi Fenomen čovjeka (englesko izdanje koje ovdje uzimamo u obzir je Phenomenon of man) zapisao za Omega razvoj slijedeće:

„ We have seen and admitted that evolution is an ascent towards consciousness.“
(str. 258)

„Because it contains and engenders consciousness, spacetime is necessarily of a convergent nature. Accordingly its enormous layers, followed in the right direction, must somewhere ahead become involuted to a point which we might call Omega, which fuses and consumes them integrally in itself. However immense the sphere of the world may be, it only exists and is finally perceptible in the directions in which its radii meet--even if this were beyond time and space altogether.“
(str. 259)

Životni rad Teilharda temelji se na njegovom uvjerenju, da se ljudski duhovni razvoj pokreće istim univerzalnim zakonima kao i materijalni razvoj. Napisao je, „... sve je zbroj prošlosti“ i „... ništa nije razumljivo osim kroz povijest.“

Priroda "je ekvivalent 'postajanju', stvaranju sebe: ovo je pogled na koji doživljaj neodoljivo nas vodi. Ništa, čak ni ljudska duša, najviša duhovna manifestacija koju poznajemo, ne spada u ovaj univerzalni zakon.
„Čovjekov fenomen predstavlja Teilhardov pokušaj usklađivanja njegove vjere sa svojim akademskim interesima kao paleontologa. Jedno posebno oštro opažanje u Teilhardovoj knjizi povlači predodžbu da evolucija postaje sve opcionalniji proces. Teilhard ukazuje na društvene probleme izolacije i marginalizacije kao velike inhibitore evolucije, pogotovo jer evolucija zahtijeva objedinjavanje svijesti. Izjavljuje da "niko ne očekuje evolucijsku budućnost osim u suradnji sa svima drugima." Teilhard je tvrdio da ljudsko stanje nužno vodi psihičkom jedinstvu čovječanstva, iako je naglasio da to jedinstvo može biti samo dobrovoljno; to dobrovoljno psihičko jedinstvo on je nazvao "nejedinstvo".“

Teilhard također kaže da je "evolucija uspon prema svijesti", daje encefalizaciju kao primjer rane faze i stoga označava kontinuirani uspon prema točki Omega koja je, u svim namjerama i svrhama, Bog. Zamislio je vitalističku ideju Omega točke (maksimalna razina složenosti i svijesti prema kojoj je vjerovao da se svemir razvija) te je razvio koncept noosfere Vladimira Vernadskog.

Ove su ideje u izvijesnom smislu, kako mi vidimo stvari danas, sadržane i u konceptu antropijskoga kozmosa. Mi samo vjerujemo, da ove pogodnosti za život jesu bitna karakteristika kozmičkoga razvoja, da je sam život u cjelini primjeren našem kozmosu i da istovremeno i razlog i bit toga razvoja. Stoga ne govorimo o stvorenim uvetima za život, o posebnom stanju materije ili pak teleološkim procesima bez uvjerenja, da je čitav životni proces u našem kozmosu bez obzira kreće li se on od jednostavnih organskih spojeva ili pak prema Omega razvoju samo demonstracije jedne te iste vitalne sile života i stvaranja u kojima se prožimaju fizikalni uvjeti sa biološkim razvojem, jer su jedno i drugo imanentni razvojni momenti materije i svjetske duše općenito.