Gušenje ljudskih prava u američkoj je vladi bilo prisutno tijekom cijele naše povijesti. Dugi niz socioloških istraživanja dokumentira postojanje dominantne vladajuće klase u Sjedinjenim Državama koja formira politiku i određuje nacionalne političke prioritete. Američka vladajuća klasa je složena i kompetitivna unutar sebe, a održava se kroz interakciju obitelji višeg društvenog položaja sa sličnim načinima života, korporacijskim vezama i članstvima u elitnim društvenim klubovima i privatnim školama.

Ta američka vladajuća klasa održava samu sebe, zadržavajući svoj utjecaj kroz institucije koje oblikuju politiku, kao što su Nacionalno udruženje proizvođača, Nacionalna trgovinska komora, Poslovno vijeće, Poslovni okrugli stol, Konferencijski odbor, Američki poduzetnički institut, Vijeće za vanjske odnose i druge poslovno orijentirane skupine. C. Wright Mills je u svojoj knjizi iz 1956. The Power Elite dokumentirao kako je Drugi svjetski rat učvrstio trojstvo moći u SAD-u koje se sastoji od korporacijske, vojne i vladine elite u centraliziranoj strukturi vlasti motiviranoj klasnim interesima, koje usklađeno djeluju kroz «visoke krugove» kontakata i dogovora. Mills je opisao kako je elita moći ona «koja donosi sve važne odluke».

S nastankom vojno-industrijskog kompleksa nakon Drugog svjetskog rata, predsjednik Eisenhower je 1961. primijetio da unutarnja vojno-industrijska frakcija učvršćuje svoje dugoročne planove za dominaciju nad Amerikom i, u konačnici, nad svijetom. Eisenhower nije bio u mogućnosti boriti se protiv tih ljudi, ali povijest bilježi njegovo mišljenje o toj temi koje je iznio u svom kratkom oproštajnom govoru:

«...Taj spoj ogromnog vojnog establišmenta i krupne vojne industrije nova je američka situacija. Njihov zajednički utjecaj – ekonomski, politički, pa čak i duhovni – osjeća se u svakom gradu, u parlamentu svake savezne države, svakom uredu federalne vlade. Uviđamo imperativnu potrebu za takvim razvojem. Ipak, ne smijemo previdjeti njegove teške posljedice. One se odražavaju na naš naporan rad, resurse i sredstva za život, kao i na samu strukturu našeg društva. »
«U vladinim vijećima moramo se boriti protiv stjecanja neopravdanog utjecaja, uz zahtjeve ili bez njih, od strane vojno-industrijskog kompleksa. Mogućnost katastrofalnog gomilanja moći u pogrešnim rukama postoji i postojat će i ubuduće.»

«Nikada ne smijemo dopustiti da težina te kombinacije ugrozi naše slobode ili demokratske procese. Ništa ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Samo budni i osviješteni građani u stanju su prisiliti ogromnu industrijsku i vojnu obrambenu mašineriju na prikladno uklapanje u naše miroljubive metode i ciljeve, kako bi se sigurnost i sloboda mogle zajedno razvijati.»
«Sveobuhvatnim promjenama u našem industrijsko-vojnom stanju slična je, i velikim dijelom za njih odgovorna, tehnološka revolucija u proteklim desetljećima. U toj je revoluciji istraživanje dobilo središnju važnost; također je postalo formaliziranije, složenije i skuplje. Postojano rastući dio provodi se za federalnu vladu, ili pod njenim vodstvom...»

Danas razumijemo da je Eisenhower govorio o preusmjeravanju novca od poreza na istraživanje tajne nove tehnologije usmjerene na ništa manje nego jačanje moći i kontrole vojno-industrijske elite do globalnih razmjera.
Jedna frakcija ambicioznih ljudi, bivši vođe Hladnog rata i današnji neokonzervativci, bili su bliski sljedbenici filozofa Lea Straussa. Ta elitna grupa, u kojoj nisu bili samo generali i industrijalci, nego i filozofi, znanstvenici, sveučilišni profesori i političari, sada je postala najmoćnija javno-privatna ratna organizacija u cjelokupnoj povijesti.
Strauss je zagovarao elitističku filozofiju koja se ulagivala onima koji su naslijedili bogatstvo, živjeli lagodan život i slijedili svoje ciljeve, ma kakvi oni bili. Njegove ideje transformirane su u uvjerljivu ideologiju u kojoj se mediji, religija i vlada koriste za obuzdavanje masa dok pravo «plemstvo» provodi vlastitu volju, ne obazirući se na zakone stvorene radi nadzora nižih ljudi. Strauss je, slično tome, bio sklon tajnovitosti koja je nužna za kontrolu jer kad bi niži ljudi saznali što im se čini, nesumnjivo bi se razbjesnili. «Ljudi neće biti zadovoljni kada doznaju da postoji samo jedno prirodno pravo - pravo nadmoćnoga da vlada nad slabijima, gospodara da vlada nad robom, muža da vlada nad ženom, i nekolicine mudrih da vladaju nad vulgarnim mnoštvom». U djelu On Tyranny Strauss to prirodno pravo naziva «tiranskim učenjem» o kojem su govorili stari Grci, kojima se on divio.

Leu Straussu, Albertu Wohlstetteru i drugima iz Odbora za socijalnu misao Sveučilišta u Chicagu općenito se pripisuju zasluge za promicanje neokonzervativnog programa kroz njihove studente Paula Wolfowitza, Allana Blooma i Bloomovog studenta Richarda Perlea.
Kanadski magazin za recenziju kulture Adbusters neokonzervativizam definira kao: «Vjerovanje da demokraciju, koliko god ona bila okrnjena, najbolje brani neupućena javnost zadojena nacionalizmom i religijom. Samo militantna nacionalistička država može obuzdati ljudsku agresivnost... takav nacionalizam zahtijeva vanjsku prijetnju, a ako ju nije moguće pronaći, treba ju izmisliti.»

Neokonzervativna filozofija pojavila se kao reakcija na eru društvenih revolucija 1960-ih. Brojni vladini dužnosnici i suradnici za vrijeme mandata Reagana i Georgea H. W. Busha bili su pod jakim utjecajem neokonzervativne filozofije: John Ashcroft, Charles Fairbanks, Richard Cheney, Kenneth Adelman, Elliot Abrams, William Kristol i Douglas Feith.
U Fordovoj administraciji vladala je podijeljenost između hladnoratovskih tradicionalista koji su nastojali minimizirati sukobe kroz diplomaciju i detant, i neokonzervativaca koji su zagovarali jače sukobe sa sovjetskim «Carstvom zla». Ova druga skupina učvrstila je svoj položaj kad je George H. W. Bush postao direktor CIA-e. Bush je dopustio formiranje «Tima B» na čelu s Richardom Pipesom u kojem su bili još Paul Wolfowitz, Lewis Libby, Paul Nitze i drugi, koji je formirao drugi Odbor za trenutnu opasnost radi podizanja svijesti o sovjetskoj prijetnji i neprekidnoj potrebi SAD-a za jakom i agresivnom obrambenom politikom. Ti napori doveli su do jakih protusovjetskih stavova za vrijeme Reaganove administracije.

Danas kombinacija političke klime i tehnoloških mogućnosti stvara stanje u kojem je moguće postići rašireno manipuliranje ne samo protokom informacija kroz medije, nego i emocionalnim stanjima i spoznajnim sposobnostima širokih populacija. Ako političke elite ne odgovaraju javnosti za svoje postupke, i ako je javnost emocionalno izmanipulirana da ih podržava, možemo pretpostaviti da će oni svakako zloupotrijebiti svoje položaje radi ostvarenja svojih ciljeva.
Psihološko ratovanje, informacijski ratovi i kontrola uma mogu zvučati kao egzotične teme, ali te tehnologije i tehnike imaju dubok utjecaj. Na naše umove djeluje niz dugotrajnih programa usmjerenih na manipuliranje javnim mišljenjem kroz obavještajne službe, trustove mozgova, korporacijske medije i brojne nevladine organizacije stvorene da u javnosti izazivaju strah, podjele i nesigurnost.

Medijsko manipuliranje koje uključuje umjetno oblikovanje naše kolektivne stvarnosti često daje nepouzdane rezultate, ali u prošlosti su se provodile psihološke operacije, a provode se čak i danas, kroz primjenu «informacijskog ratovanja» usmjerenog na neprijatelje u inozemstvu i na američki narod.

Prema Mary C. Fitzgerald iz Instituta Hudson, oružja novih koncepcija, kao što su laserska, elektromagnetska, plazmatska, klimatska, genetska i biotehnološka, pokretač su modernizacije nacionalne obrane. Potencijal ovih oružja za korištenje u dobre i loše svrhe zaslužuje veliku pažnju, ali se malo toga može naći u medijima ili raspravama američke administracije.
Mediji su suučesnici u izostavljanju informacija nužnih za donošenje demokratskih odluka. Plan globalne dominacije uključuje prodiranje u upravne odbore korporacijskih medija u Sjedinjenim Državama.

Istraživački tim s Državnog sveučilišta Sonoma u Kaliforniji nedavno je dovršio mrežnu analizu upravnih odbora 10 velikih medijskih organizacija u SAD-u i utvrdio da ukupno članstvo odbora tih medijskih divova broji samo 118 ljudi.
Tih 118 osoba, s druge strane, sjedi u korporacijskim odborima 288 nacionalnih i međunarodnih korporacija. Četiri od 10 najvećih medijskih korporacija u SAD-u u svojim upravnim odborima ima potpisnike ugovora s Ministarstvom obrane, uključujući Williama Kennarda (New York Times, Carlyle Group), Douglasa Warnera III (GE [NBC], Bechtel), Johna Brysona (Disney [ABC], Boeing), Alwyna Lewisa (Disney [ABC], Halliburton), i Douglasa McCorkindalea (Gannett, Lockheed Martin).
Imajući u vidu isprepletenu medijsku mrežu, veliki mediji u SAD-u djelotvorno zastupaju interese korporacijske Amerike. Medijska elita, ključna komponenta političkih elita u SAD-u, nadzire prihvatljivost ideoloških poruka, kontrolira sadržaj vijesti i informacija i donosi odluke o medijskim izvorima.