U sumrak pjevaju djevojke. Njini su glasovi meki i dahnu svježinom cvijeća i ljubavi. Njina je pjesma blaga, kao kad behar opada. Ona ima nešto od mojih ljubavi: davno, toplo i lijepo. Ona podsjeća na sarajske sumrake, kad jablanovi sjaju u crvenu zlatu, kao vitke ponosne žene.

Kao rumene latice zasipaju me glasovi. Pjevaju djevojke. Pjevaju lijepo. To liči na pozdrav od starih prijatelja, na spomen onoga što proživih u ljubavi i zanosu. One pjevaju, u suton, kao sreća moja da mi rupcem maše.

Ali srce je moje tamno jezero, koga ništa ne diže i u kom se niko ne ogleda.

Ivo Andrić