Postoji ljubav, Koju ne primjećuješ, zato što ona tako nježno dodiruje našu hladnu svakodnevnicu, da ne bi mogla da je promijeni, sve dok joj ne pružimo ruku.

Postoji ljubav, Koja vitla kao tornado i poslije koje ostaju samo razbijene mašte i ostaci života.

Postoji ljubav, Koju čekaš, danima, mjesecima, sedmicama i godinama, a ona nikad da dođe, zarečena na nepostojanje. Postoji ljubav, Koja oklijeva da li da pređe preko praga sadašnjosti. Ponekad to i čini. A nekada prosto ostaje u budućnosti. Vrlo često – zauvijek.

Postoji takva ljubav, Koja bilo da se desi ili ne, mijenja svijest, ruši stijene, čini čudo za čudom. Ta ljubav ponekad zna jako da boli, a ponekad jako da usreći. Ponekad te vodi, a ponekad je slijepa. Ponekad te i ubije, ali samo da bi se ti ponovo rodio. A ponekad da te i zauvijek pogubi. Takvu ljubav ne možeš da stvoriš; ne možeš da je tražiš. Prema takvoj ljubavi ne možeš biti ni ravnodušan. Kada se desi, ti ćeš prosto znati da je to ONA. Znaćeš, da je pred tobom neki novi životni put. Znaćeš, da više neće biti kao prije. Znaćeš, da čak i kad si sam, nećeš biti isti kao prije. To je prava ljubav – ona koja ostaje. Čak i ako te napusti jednoga dana, jedan dio nje ostaće u pukotinama tvoga srca i s melanholijom te podsjećati na nju. Ostaje u pogledu i u suzama u očima. Ostaje u snovima noću, u uspomenama danju. Ostaje istovremeno i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti. Zato što to samo LJUBAV može.

--Gandi--