Pratim tu alternativnu scenu koliko stignem. Zanimljivo mi je promatrati kako čovjekove životne probleme koje je nekada rješavao samo jedan svećenik (guru, učitelj ili neki drugi vjerski vođa), sada ne može riješiti ni vojska psihijatara i drugih razno-raznih terapeuta. Civilizacija opasno posrće.

Do prije dvije-tri godine razne metode pomoći i samopomoći su nicale k'o gljive poslije kiše. I onda je to najedanput stalo. Odjedanput su svi postali: Životni treneri i motivacijski govornici (i pisci), a nekadašnji centri za poboljšanje kvalitete života su postali Životne škole.!?

Poštujem one koji su kroz osobnu patnju i katarzu došli do nekih uvida i razumijem da oni prenose svoj osobno iskustvo, ali šta sa svima onima samoprozvanima "učiteljima života". Jesu li oni doktorirali život dok su ostali životarili? Daje li im to pravo da budu iznad i ispred drugih?

Jedan dobar motivacijski govor se da skrpati od nasumično, zbrda-zdola skupljenih citata. Dakle, moja bi preporuka bila:Čitajte ljudi! Takvi motivatori možete postati i sami.

Tko živi u mjehuru od sapunice, kad-tad se mora sudariti sa životom. No, kad prva ošamućenost prođe stvarnost može pokazatti zanimljivom i poticajnom. Ne treba vas nitko voditi za ruku, niste slijepac.

I jedna motivacijska (narodna) za kraj:

"Uzdaj se u se i u svoje kljuse".