Kao što je ljudski um ograničen, tako je i svemir ograničen. MALO SUTRA. Današnji čovjek sve ograničava, sve stavlja pod kontrolu.  Jedino je ljudska glupost neograničena. Ona je van svake kontrole.  

 

Upravo je ta ljudska glupost i njen brat, polupani i ograničeni um, upravo su oni smislili zamišljanjima početak i kraj svemira. Izmislili su neku polazišnu točku, nekakav centar i nekakvo širenje. Sve sami orjentiri. To je očigledan dokaz potpune izgubljenosti. Čemu inače orjentiri? Najprije su ljudi vjerovali da postoje zvijezde na nebu. one koje vide. Ništa drugo nisu ni vidjeli.

 

Kako su smišljali spravice, nove teleskope, tako su sve više vidjeli i sve više smišljali. OKO NA OKO. koje oko kako i što vidi, to se ne zna. Pobrkalo se viđeno, neviđeno i smišljeno. Danas rijetki znaju što je što. Što je to teza, što hipoteza, što se vidi, što ne vidi.  Možda bi se i znalo da stvar kao i uvijek nisu zakomplicirali oni koji ne vide dalje od nosa ali mogu filozofirati do u beskonačnost. Jer njima uvijek nešto padne na pamet.

 

Odakle padne, to nitko nikada nije vidio. Najvjerojatnije je to neka kakica od nebeske neke ptičurine. Od nekg uzašlog proždrljivo-seruckavog galeba. Kako god, sve su dosad postavljene teze postale hipoteze, ili obrnuto, jer svejedno je što je teza a što hipoteza kada se i jedna i druga ionako sruše novima.

 

Sve što je dosad smišljeno, to je oboreno, sve što će se smisliti, to će biti oboreno. Jer hoće. Što je tu istina, ima li istine i tko tu koga i čemu laže? Čemu trud, čemu gubljenje, kada je sasvim očito da onaj koji je danas pametan dokazuje onom koji je prethodio da je glup a onaj koji je danas pametan, toga će poglupiti novonastali pametan? Novonastalopametnom će opet netko dokazati da je glup i gdje je tu kraj i čemu sve to?

 

Čemu sve to služi? Čemu sva pametovanja kada je u samom uzroku pretpostavka? Izmišljotina? Bez veze? Ne.