Sanjam da kuham kavu za svojih 4 kolega s posla,kolegu i 3 kolegice,među kojima je i jedna od mojih šefica.Kolega i šefica žele nes kavu,a ostali tursku.Nalazim se doma u obiteljskoj kući,ali ne u kući u kojoj živi moja obitelj,već u staroj kući pored nje.Ja se hoću popeti na tavan,čiji je ulaz sa stražnje strane kuće,nema nikakvih stepenica ni ljestvi,već se želim popeti držeći se za oronule cigle i pukotine u zidovima,ali na zid su poslagana nekakva drva,kao za ogrjev,tamne kore,koja slažu neki dečki,obučeni kao dimnjačari.Prolazim kraj njih,penjem se preko tih drva,koja se ruše ispod mojih nogu.Na tren zastanem i pogledam hoće li se dečki buniti zbog toga,ali ne govore ništa.Uspijevam se popeti na tavan,koji je opremljen poput kuhinje i vidim da na stolu imam sve potrebno da skuham kavu.Na tavanu se nalazi i neka stara baka,koja se drži dosta dobro i veselo,poput malog djeteta.Kad je voda napokon zakuhala,uzimam vrećicu s kavom i vidim unutra nekakv smeđi izmet,užasno smrdi,a i kava je stara.Čudim se što je to,a baka mi kaže da je to izmet od štakora.I vidim da je sve u toj prostoriji staro,puno paučine i izmeta od štakora i odjednom tek tad shvatim da sam na tom tavanu i pitam se što radim u kući koja je izgrađena još u 19.st.Vadim taj izmet iz kave i bacam ga,a baka isproba kavu i kaže da će bit dobra za skuhati i da kolege neće ni skužiti,ali ja ne želim skuhati tu kavu.Odjednom čujem glas svoje sestre i vidim da stoji na ljestvama.Nakon toga sam u Zagrebu,u svom stanu,u njemu su mama i sestra,čudi me što su obje tamo jer inače ne razgovaraju,ispod hrpe neke odjeće se pojavljuje moja mala nećakinja,jedina sretna jer me vidi.Govorim mami da ne puši u mom stanu,ali me ne doživljava.U kutu sobe vidim nekakvu rupu i crne dlake i perje i krticu kako izlazi iz rupe i čudim se odakle u mom stanu.Mama mi govori da je to samo plišana igračka,ali ja se ne dam i govorim da je živo.Izlazim u hodnik i tamo srećem kolegu s posla koji mi nešto pokazuje,ali ja ga poljubim i isti tren zažalim,ai netko nas je vidio.Odlazim na wc,pomokrim se i puštam vodu,i vidim neke sitne ostatke nekog izmeta kako odlazi s tom vodom.Sjedam na bicikl i odlazim na trening,ali se sjetim da sam zaboravila opremu i vraćam se po nju.Na putu sretnem dečka s boksa,dobijem poruku od bivšeg dečka s faksa i vidim još jednog bivšeg dečka iz srednje škole i u tom trenu zastanem.U ruci držim nogometnu loptu i govorim samoj sebi da su svi ti dečki povezani s traumom od očuha i pitam samu sebe zašto me to još uvijek toliko muči i da to trebam shvatiti i riješiti.

huuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuh.....tebe će tvoja prošlost zatrpati, ako ne staneš...obitelj kakvu priželjkuješ ne postoji (stara, ruševna, neupotrebljiva kuća)....no to te ne sprječava da im pokušaš dokazati kako si vrijedna njihove pažnje, ljubavi i poštovanja (tvoje pentranje po ciglama)...kad samo iskamčila malo odobravanja to bi te usrećilo 8dimnjačari)...bojim se da se i na poslu slično dokazuješ (više nego što treba)...zato sanjaš kolege....bivši i sadašnji dečki spadaju u tvoju galeriju emocionalnih pokušaja....ostalo si i sama dobro protumačila (sve si bolja u tome)...baka pripada toj kući i idealiziranju tradicije koja je često puta precijenjena...civilizacija i društvo idu dalje, nekim novim putevima...zelena mreža i tek otkriveno igralište s nezaštićenom djecom su iz palete traumatskih slika podsvjesnih strahova....krtica još izviruje iz podssvijesti....majka još manipulira...Velika si cura, prošlost ti ne može nauditi više, ali je ne možeš ni promijeniti...sjedni na bicikl i vvozi dalje...odlijepi se od te prošlosti...!!!