Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
656
OD 14.01.2018.PUTA
San:Smrt
Sanjam da se budm ujutro za posao,pogledam na sat,trgnem se jer je već 7:20h,kasnim jer bus dolazi za 20 min,i praktički samo svoju dugu bundu nabacujem na sebe.Izađem ispred zgrade i odmah ulazim u neki bus i kad sam skužila da bus ide u suprotnom smjeru od onog u kojem ja trebam ići,skužim da sam ušla u bus 113,a ne 234.Izlazim na prvoj stanici i shvatim da sam izašla u nekim brdima,nešto slično Nazorovoj ulici,gdje je moj bivši faks i dječji domovi; i pomalo sam izgubljena.Odjednom vidim grupicu male djece,djevojčica,u dobi do 4god.Jako su slične meni kad sam bila u tim godinama,velikih smeđih očiju i duge guste crne kose,živahne i razigrane.Te djevojčice trčkaraju okolo polugole i izgledaju napušteno,ali one zbog toga ne izgledaju nesretno,već opušteno i bitno im je da imaju svoju slobodu.Kad su vidjele mene,odmah su se sjatile oko mene,a ja sam ih primila,sve zagrlila i osjećala se tako sretno i ispunjeno i rekla sam sebi „To je to.“Na jednoj djevojčici na trbuhu primijetim masnice od udaraca,plave i zelene boje.Isti tren se rastužim i pobjesnim i tražim socijalne radnice koje su zadužene za njih,i jedna se pojavljuje i ja joj pokazujem trbuh od te djevojčice i govorim „Zar ovo zovete brigom za djecu,kakav je to način,jel vi vidite uopće što se događa oko vas?!!?“I želim joj pokazati masnice na trbuhu djevojčice,međutim to više nisu masnice,već ima nacrtanu britansku zastavu na trbuhu,u plavoj i crvenoj boji.Mene to čudi i osjećam se pomalo glupo jer ispada da lažem i da sam bezveze napala tu ženu.Odjednom mi ta žena u ruke daje malu bebu,novorođenče,ista ja kad sam se tek rodila.Gusta crna kosa,crne oči,puni,rumeni obraščići,baš kao s jedne moje slike kad sam bila tek rođena;i mirno spavam.Primijetim da beba s lijeve strane lubanje ima kao neko udubljenje,malo me to zgrozi i uplaši,ali svejedno ju privučem k sebi,zagrlim i pomirišem joj tjeme koje predivno miriši.Nakon toga sam u svojoj obiteljskoj kući,gledam kroz prozor i vidim svoju mamu kako izlazi iz nekog auta i vuče teške vrečice,pune hrane i bude mi je žao i opet pomislim kako joj nitko nije pomogao,pored nas 5 odrasle djece,još uvijek ona sama mora raditi takve stvari i brinuti se i mučiti oko stvari kao što je kupovanje namirnica.Čovjek koji ju je dovezao iz auta izvlači neke vreće pune crvenog mesa,koje će staviti u škrinju.Mama je radi toga sretna i zadovoljna i kaže da se osigurala za zimu.Kad je ušla u kuću,ja prebirem po vrečicama i vidim da je kupila puno pakiranja smrznutog šumskog voća od Leda i to me obraduje.Pitam ju smijem li uzeti jedno pakiranje,ona se prvi nećka,ali mi dopusti.Odjednom,više se ne nalazimo u kući,već u trgovini DM,navodno svi tamo radimo i imamo neki sastanak.Za stolovima sjedi puno ljudi,neke od njih prepoznajem i odjednom kraj mene sjede jedan susjed iz sela,stariji ,koji inače ima blagi mentalni poremečaj,hvata me rukom oko struka i govori kako se sjeća kad sam bila mala i kako sam brzo odrasla i spušta ruku malo niže,a mene to uznemiri i brzo maknem njegovu ruku sa sebe.Na sastanak dolaze naši šefovi iz Njemačke,otvaraju neke pakete i dijele nam poklone,a moja mama se pozdravlja s njima i to na njemačkom jeziku,koji pomalo zvuči kao nizozemski,po naglasku.Mene čudi odakle ona zna taj jezik,ali razumijem sve što ih pita jer ga znam i ja,pitala ih je kako su,kako ide posao itd.Nakon sastanka,svi zadovoljni idemo raditi.Kako prolazim nekim hodnikom,primijetim jednog simpatičnog dečka kako gleda u mene i sjetim se kako me jako podjeća na glumca iz serije koju sam gledala prije sna,a njegov lik je bio u nedoumici između dvije djevojke.S jednom je hodao,a u drugu je bio zaljubljen.Krenula sam prema svojoj mami da joj nešto kažem,ali mi se taj dečko i njegov prijatelj ispriječio na putu.Zamolila sam ga da se pomakne,ali nije htio jer mi je želio nešto reći i zamolio me da mu poklonim minutu pažnje i saslušam ga.Odjednom su on i prijatelj počeli izvoditi neku plesnu točku i pjevali su,podsjećalo me na neki lutkraski show.Njegov prijatelj je ležao na podu,a taj dečko je klečao na koljenima i stajao je točno na koljenima od prijatelja,tako da izgleda da su noge od prijatelja njegove noge.Sve je to izgledalo smiješno,ja sam se zabavljala i smijala,ali mi je bilo čudno zašto koristi noge od prijatelja.Kad je završio s izvedbom,ustao se,nasmiješio se,plave oči su mu blistale i rekao mi je:“Ako mi daš priliku,vjerujem da ćemo naći puno tema o kojima možemo razgovarati i upoznati se.“Ja sam par sekundi šutila,pogledala ga,namiješila se i pristala.Nakon toga sanjam da dolazim kući,vraćam se odnekud.Na početku ulice me dočekao brat Mario,i kad smo došli do naše kuće,vidim kako se moja obitelj i još neki ljudi okupili u krug,oko nečega.Pitam brata što se događa,on pogne glavu,rastuži se i kaže kako je brat Damir poginuo,vozio je kamion i nekakav pas se zapleo u točkove i povukao ga u vodu.Isti tren takva tuga mi rasječe srce,toliko toga navire iz mene,osjećam suze,ali ne mogu plakati.Ne mogu disati,hvata me i panika.Primijetim odjednom da sam zaogrnuta samo jendim šarenim ručnikom,ispod sam gola.Mama mi govori da uskoro idemo u crkvu i na groblje,a ja ulazim u kuću se obući.Nikako naći prikladnu odjeću,opet me hvata panika.Napokon nalazim neku ljubičastu majicu i crne traperice,na glavu stavljam crnu traku i tamne sunčane naočale.Izlazim pred kuću i vidim brata.Nije u lijesu,već na nekim nosilima,koja su napravljena od drveta,grana i lišća.Tako je miran i spokojan,i vidim da nema nogu,od koljena su mu noge odsječene.Još me veća tuga hvata,počinjem i plakati,budim se.Taj osjećaj me cijeli dan prati.
bglavac
edin.kecanovic
