San počinje da je rano jutro i sjedim u busu,na čijem stropu piše velikim plavim slovima Drniš.I mislim se zašto idem tamo kad bi trebala biti u busu za posao,a u tom gradu ionako nema posla.U zadnji tren ustajem i odlazim do prvih vrata koja su zatvorena i okrenem se vozaču da mi ih otvori.Vozač je crnac,guste kuštrave kose,koji mi nevoljko otvara vrata i počinje psovati na hrvatskom jeziku.Vrata se otvaraju napola,ja izlazim,provlačim se kroz njih.Kad sam izašla,vidim da mi vozač još psuje,a ja se okrećem i cijelo vrijeme mu desnom rukom pokazujem srednji prst,i tako sve dok bus nije otišao.Dok čekam na stanici bus za posao,primjećujem da još nekoliko ljudi čeka bus,među njima i 2 patuljka mafijaša.Tako sam ih ja sebi okarakterizirala,jer su bili obučeni u uske majice bez rukava;iako je zima,mali,dlakavi,zalizanih kosa,puni zlatnog nakita po sebi.Počinju se tuči,psovati i vikati.A ja se kidam od smijeha i navijam da se i dalje tuku.Na kraju jedan patuljak zgrabi drugog za glavu i udari njome od pod i ovaj ostaje nepomičan ležati.Pobjednik stoji iznad njega i hladno ga gleda,ali mu nešto odjednom odvalči pažnju.I odvija se scena kao iz filmova.Počinje svirati neka jazz glazba,vidim da patuljak gleda u drugu stranu i moj pogled bježi na tamo.Počinjem od pete do glave odmjerati žensku osobu,jako zgodnu.Imala je crne salonke,prozirne hulahopke,jako lijepo građene noge,kartku,usku bež haljinu i dugu gusu crvenu kosu,ali joj lice nisam vidjela.Zgodna mi je,ali se mislim kako može biti tako obučena po ovoj zimi.Dolazi mi bus za posao i utrčavam u njega.

Autobus - način kretanja kroz život...sjedanje u krivi autobus...krivi smjerovi i odluke...Drniš...samo da ne bude odustajanje od potrebne psihoterapije...Dr-niš't....uz uobičajene izgovore (moram na posao)...Patuljci su svakako odstupanje od nekih uobičajenih standarda  i mislim da predstavljaju tvoje unutarnje sabotere...zgodna žena na zimi...možda možda je to tvoj alter-ego, zapravo ti, mlada i lijepa unatoč ledenih emocija oko tebe...