Ona ima tisuću djece. I najmanje toliko njihovih srca ona nosi u sebi.
Neka su poput balona koji bliještavo reflektiraju na svjetlu. Poneka su teška kao kamioni natovareni šljunkom.
Svako dijete je jedinstveno i posebno samo po sebi, kao i po svome osjećanju koje ono je. Osjećaj.
Ona ponekad pusti poneko od svoje djece u zavodljivost vjetra. Da lete iza horizonta, izvan dosega njenih brižnih očiju. Dugo im maše osmjehujući se i ne odvajajući pogled, dok ne postanu sitna točkica na nebu i konačno sasvim nevidljivi.
S vremena na vrijeme, nakon čega ostaju teška srca od šljunka, dogodi se da nevrijeme odnese pokoje njeno dijete. U neizvjesnu budućnost. Ispod neba opterećenog teškim sivim oblacima koji se ne daju izbrisati osmijehom, ni isprati onim suzama koje peku obraze gorčinom i ostavljaju tragove nevidljive prostim okom. Ali kad dotakneš nečije srce, onda ih vidiš i osjetiš.
Najznačajnija zbivanja i najbitnije promjene u životu često dolaze najavljene željom, predosjećajem, slutnjom, sinkronicitetima. A ponekad i iznenada. Nekad smo jednostavno slijepi za predznake. Ili ih negiramo.
Tako se dogodi da ti stigne poruka koja od jednog sasvim običnog dana napravi jedan od najsretnijih dana u tvom životu.
I tada ona slomljena mala srdašca bivaju zacijeljena i počinju disati kao nova od radosti koja im se udahnjuje.
Ona doziva sunce da ih grije i kišu da ih zalijeva, moleći ih za posebnu pažnju i brigu, dok ih promatra kako balonasto i svjetlucavo lebde zajedno sa ostalim njenim sretnim srcima, u svjetlu.
Onda plače. Ali suzama koje sjajnom ljekovitom glazurom ispunjavaju tupe ožiljke na licu odnoseći sve nekadašnje gorčine u zaborav...
bglavac
edin.kecanovic
