Pričaš mi o svijetu u kojem jesi. Provodiš me putevima koje samo tvoja duša zna. Ipak ne čujem ništa od svijeta tog. Slijepa sam na tvojim stazama. Dušu tvoju ne osjećam.

Tako i moje riječi mimoilaze tvoje uho. A kada otvorim ti srce, ti gledaš me začuđeno.

Tvoj svijet izgleda sasvim drugačiji od mog.

Kako da pristupim tamo?
Kako da dozovem te amo?
Gdje su vrata što spajaju svijeta dva?

Za početak poznam samo vrata odluke.
Iza njih cesta stjenovita. Prostire se kamen do kamena.

Prvi je kamen otpuštanja svih povreda, svih očekivanja i procjenjivanja.
Da li otpustiti znam?

Drugi je kamen prihvaćanja. Ma kako neobično, umovima neshvatljivo. Kao srcem otkucano.
Mogu li prihvatiti?

Onda i kamen neuvjetovanja. S njega se sasvim drugačije čuje, vidi, osjeti...
Da li i dalje postavljam pitanja?

Jednostavna je cesta koja spaja naše svjetove.
Mozaik od stijena ljubavnih.
Samo onaj prvi korak nije uvijek lak.
A htjela bih te čuti, vidjeti, osjetiti...

Znam, mogu ja to!