U ovo nježno, prohladno Uskršnje jutro, razmišljam, i pomalo dobivam odgovore, na mnoštvo pitanja, koja mi se postavljaju..

"Zašto u ovo vrijeme, toliko djece mora tako kratko živjeti, i toliko patiti?

Da li je njihov život mogao biti ispunjen, ako su tako kratko bili sa nama?

Pa se sjetih male lavice Nore, koja je pokrenula u tako malo njenog odživljenog života, zamrznuti ledenjak suosjećanja, i osjećaj, da svi mi možemo biti anđeli, kada dotaknemo iskru Ljubavi u sebi..

Vremena je tako malo..Onog zemaljskog.. Otkucava sat, čini se, kao da je ipak bliže onaj prijelomni trenutak, kada više nećemo moći djelovati..

Zato ugošćujemo anđele. Rađamo ih, i začudimo se, koliko oni mnogo znaju o svakom trenutku njihovog postojanja..

Poneki nas moraju fizički napustiti, ali samo u svrhu još većeg djelovanja i pomoći.

Oni možda svojim malim koracima ostavljaju male tragove, ali ti koraci utiru put ka nebu...

Oni dolaze, kada život i radost postaje nemoguća misija, i grade zajedno sa nama most satkan od božanske palete...

Zato ih i ovoga jutra pozdravljam, bilo gdje da su u ovom trenutku:

skriveni u oku moga djeteta,

toploj dobrodošlici prijatelja,

ili u cvrkutu malog vrapčića, koji se ne boji prići.

 

Vremena je sve manje, ali anđela ima sve više.

Zato nema razloga za tugu..