Raspametili me totalno silni upućenici i obraćenici, silni mudroznanci i umozborci..

Taman pomislim: Eto! dosegnuh granice pameti, pa se opet nađe netko pametniji, i gdje sam na kraju?

Opet pred ambisom, Luda, kojoj pseto gricka nogu, i kaže da se ne baca ponovo, u ambis tuđeg pametovanja.. A Luda ne posustaje, hoće konačno pronaći prazan bezdan, gdje je ništa osim tišine neće dočekati..

Netko kaže: Ja znam najbolje, Ja ti tvrdim da svu pisanu mudrost lijepo baciš u smeće, sve je to mlaćenje prazne slame, svi ti silni Učitelji, koji su iza sebe ostavljali dio svoga proživljenog puta, sve je  to glupost..

Knjige ne trebaju..

Tko je uopće smislio knjige?

Lijepo ti živi ovaj opipljivi život, pusti sve te štandove, gdje se ezoterija, para-normalno, sve izvan normalnog nudi kao rješenje.. Budi pametan!

Sve što ti nude izvan tvoje pameti je nešto što ne postoji..

Ja ti kažem, ja, ja ja jaaaaa...

Tko si ti?

Tko si ti što mi tako sigurno daješ savjete, i misliš da je sve što čuva knjižnica vremena, Akaša postojanja, bezvrijedno?

Tko si ti da daješ uopće viziju konačnosti mudrosti Univerzuma, a ti si tek jedna čestica prašine?

Tko si ti, da svoju pamet prostireš kao jedinu moguću?

Zagledaj se dobro u svoju glavu kupusa..

Tko ti može garantirati da je to samo tvoja pamet, a ne nečija usvojena, prišipetlja, koju si ugrabila/ugrabio, da bi tvoj Ja mogao narasti malo više?

I tko ti daje pravo da pametuješ kod stvari, koje sa pameću veze nemaju, jer su iz područja srca?

Ako već pametuješ, odvoji pamet i srce za vijeke vjekova.

Ili budi pametan, ili budi srčan..

Teško da možeš biti oboje.

Pamet se svuda voli gurati. Kažemo, soli nekom pamet.

Srce se ne gura..

I ne može se nekom nametnuti..

Zato, pokloni se ponizno svim onim mudracima, koji nisu imali namjeru soliti, već jednostavno, pomoći da se možemo snaći u koracima prema vlastitom raspamećivanju..

Kažu: Ljudi se ne mijenjaju, ljudi se otkrivaju.

Ja kažem, ljudi se mijenjaju, iako se otkrivaju. A mijenjaju se jedino ako pristaju da budu budale u očima pametnih , koji se nisu raspametili od samih sebe..

Ništa ne stoji na mjestu..

Pa ni pamet, kao najviša opcija postojanja..

Najviša nekima, koji još vole soliti i dosoljavati..

Ja prihvaćam mogućnost vlastitog poraza pameti nad srcem..

Ali ni srce nije konačna destinacija.

Ono je tek jedna stepenica do prazne poljane obasjane svjetlom..

Tamo, gdje ćemo i dalje čekati poziv za borbom, a neće biti više niti jednog ratnika.

Bit ćemo samo mi, raspamećeni od nas samih, i oslobođeni osjećaja koji srce zarobljavaju..

Bit ćemo mi, čisti i slobodni, i Ono čudesno Vječno, koje će nam sve, još sitne komadiće zaostale pameti obrisati..