Ja priznala u momentu da sam magarica..

Iako je to bilo nespojivo sa mojim mačjim temperamentom..

Al shvatila sam da ipak imamo puno toga zajedničkog..

Prvo, onu čudnu tvrdoglavost, koja zapravo to ni nije.. samo pokazuje ono što se želi pokazati i objasniti..

zapravo, kad se malo uđe u wild world of animals, prestaju riječi, nastaju samo osjećaji..

Ljudi su malo tu tvrdoglaviji i od magaraca i od mačaka.. ne žele osjetiti i priznati da nam životinje itekako imaju što za poručiti, i da nisu baš toliko na niskoj stepenici razvoja..

zapravo..

Od prapočetka su magare i mačka prisustvovali tom čarobnom činu rađanja bogo-čovjeka..

 

...nadajući se konačnom razumijevanju svih svijetova i bića, i spajanju svega u jedno..

Al eto...

Nikako da to bude..

Čovjek je čovjek, magare magare, a mačka mačka..

Trebalo bi biti ovako:

a zapravo je još uvijek ovako:

ovo naprijed ide čovjek, a magare i mačka daleko iza njega..

Ja sam se malo poigrala mojom dragom plišanom igračkom, a čovjek me momentalno ekskomunicirao, govoreći da sam gladno zlopamtilo..

U svakom slučaju, ja sam sretno biće, jer shvaćam hijerarhije, bar postojeće..

Na vrhu jest ptica, iako u obliku kokoši, ispod nje mačka koju nosi pas, a sve njih drži..ne čovjek, nego strpljivi i skromni magarac..

Zajedno čine nevjerovatan bend, čudesni svirači koji su pobjegli iz štale čovjeka, otrgli se sa uzice, i postali slobodni..

Čovjek im je napravio spomenik, a imam osjećaj da se sam nije pomakao sa mjesta..

U svakom slučaju..

Ja sam u svojim akcijama..

sa drveta osmatram kretanja na zemlji, pa tu i tamo siđem,

da pozdravim one, koji su utekli sa uzica...