Piše: Edit Glavurtić

Upravo čitam biografiju jedne po svemu izuzetne žene, Alice Herz – Sommer, koncertne pijanistice i najstarije osobe na svijetu koja je preživjela holokaust. Rođena u Pragu, u obitelji glazbenika, cijeli je život posvetila glazbi. Njena majka, suprug i mnogi prijatelji stradali su u nacističkim logorima smrti, dok je Alice zajedno sa svojim tada osmogodišnjim sinom preživjela. Obzirom da se radilo o logoru u kom su bili zatočeni uglavnom umjetnici, ona je nakon obavljenog dnevnog posla redovito svirala i održavala koncerte za druge zatvorenike. Nakon što je rat završio, kao četrdesetšestogodišnja žena odlazi sa sinom u Izrael gdje nastavlja svirati i davati glazbenu poduku brojnim đacima.

Silno mi se svidjelo jedno – ova po svemu izuzetna žena nikad poslije nije izrekla ni jednu riječ o vremenu provedenom u logoru, željela je da njen sin što prije zaboravi strašne uspomene i u tome je uspjela. Svojom tragedijom nikad se nije koristila, nije htjela ni sažaljenje, ni povlastice, ni publicitet koji bi time dobila. Sin joj je postao vrstan violončelist, pa se da mu bude bliže preselila u London, a u Češku, zemlju u kojoj se rodila, nikad se više nije vratila, niti je ikada prisustvovala nekoj od komemoracija i koncerata u logoru. Ova je žena živjela svaki dan svog života u sadašnjosti, nikad se ne okrećući unatrag, nikad ne razmišljajući o onom što je prošlo.

Alice Herz – Sommer danas ima sto i osam godina, i još uvijek svakodnevno svira, veseli se skromnom ručku koji joj dostave iz obližnjeg restorana, veseli se druženju s prijateljima, razgovorima, učenju, vjeruje u „Spinozina Boga koji se otkriva u uređenom skladu svega postojećeg, a ne u Boga koji se bavi sudbinama i postupcima ljudskog bića.“

Evo nekih od njenih misli :
„Glazba mi je spasila život. Glazba je Bog. Dok sviram Bacha, na nebu sam.
Volim ljude. Zanimaju me životi drugih ljudi.
Što više čitam, razmišljam i razgovaram s ljudima, to više uviđam koliko sam sretna. I dalje sam zahvalna za život. Život je dar.
Smijeh je divan. Usrećuje vas i druge.
Velikodušnost iznad svega.
Kad umrem, moći ću se osjećati dobro. Dala sam sve od sebe. Vjerujem da sam život proživjela ispravno.“

Čitajući o ovako izuzetnim sudbinama svaki put me obuzme osjećaj dubokog poštovanja, nade, radosti i vjere u čovjeka.
Jer, ovo je jedan dobro proživljen život. U materijalnom smislu sve je veoma skromno, ali u duhovnom, to je neprocjenjivo blago.

Ni za trenutak nije izgubljena nada. Strast prema glazbi prenesena je na brojne učenike koji sa velikom ljubavi i poštovanjem govore o svojoj učiteljici. A ona i dalje usavršava svoj repertoar, jer proučava jezik glazbe. „Umjetnikov posao nikad nije završen. Jednako je sa životom. Možemo samo težiti ispravnosti. Kao i u glazbi, tražim smisao. Vježbam život“.

http://radiogornjigrad.org/?p=5905