Sjećam se .. još sam radila u jednoj firmi.. oko mene mnogo ljudi.. vrućina.. buka.. strka. Sezona u punom jeku i osorni šef.. koji se preko noći uzdigao od kućnog majstora do šefa smjene. Ma znate već takve ljude..
I onda se okomio bez razloga na mene sa svojim osornim glasom-a ja ga mirno saslušala i tiho mu rekla: Samo polako ne morate vikati.. čujem vas dobro..sve u redu.
Neću sad ulaziti detaljnije u tu priču , jer vam zapravo želim reći da sam tada tako jasno osjetila taj mir u sebi..tu smirenost koju mi nitko ne može poljuljati,, ni ljudi ni događaji oko mene.
To je ta točka, u svakom od nas..i odmak  .kad zaronimo u svoju bit i tamo shvatimo  da je sve na svom mjestu. Upravo onako kako bi trebalo biti.
Bunt , za mene samo onda ako vidim nepravdu ali ne bunt u smislu jadikovanja i galame, nego tihi bunt, više onako …pokazan primjerom mira i prihvaćanja..
I naravno osmijeh i pozitiva u svakom danu..
Nerealno velite .. kako možeš kad je oko tebe toliko zla. nepravda i loših stvari..
Mogu . itekako mogu jer mi je ostavljen izbor..i nije to zatvaranje očiju. Zavaravanje samog sebe kako neki vole reći. Ne..samo ne želim svojom negativom sve to pojačavati..
Dan mi je moj mali život sa svojim usponima i padovima i na meni je izbor kako ću ga proživjeti..
Vjerujem i da mala zrnca dobrote i jedan mali osmijeh mogu učiniti da ovaj svijet bude bar malo bolji. I to je meni dovoljno.
 I opet ponavljam nije danas više mraka .. nego samo je svjetlost jača pa se sve bolje vidi..
Vaša @ pjesnikinja