Veoma sam osjetljiva i osjećajna osoba. Za sebe ne mogu reći da sam dobra, jer to trebaju reći drugi, naravno, oni koji su me upoznali, oni koji me nisu upoznali, njima ne dajem za pravo da sude niti o meni, niti o bilo kom drugom kog nisu upoznali, a najčešće sude. To im je duševna hrana.

Moj život -  o njemu sam tako često pisala. Tužan, prepun tragičnih situacija, pun žalosti i briga za moje najdraže. No istovremeno sam i sretna osoba jer sam na bezbroj načina uočila Božju prisutnost u svom životu, i u trenucima kad mi je bilo najteže, znala sam da nisam sama. Bog i Anđeli su bili uz mene. I još uvijek su. Često sam znala reći da Bog nikad nije ostavio svoju djecu, mi smo ti koji napuštamo i ostavljamo Boga, samo to ne bismo sebi nikad priznali.

A kako ga napuštamo?

Pa tako što nemamo vremena za svoje najbliže, za razumijevanje, za prihvaćanje činjenice da i druge boli a ne samo nas. Na žalost, sve manje imamo vremena i za sebe, a za druge gotovo da  i nemamo. Upravo zbog te vjere u Boga, i zbog ljubavi u mom srcu, svoje poslovne aktivnosti sam stavila po strani ono vrijeme koje sam bila potrebna svojim najbližima. Jer to vrijeme ne mogu kupiti, nadoknaditi, nigdje nabaviti, niti vratiti. To je vrijeme koje je dragocjeno, vrijeme pred smrt osoba koje volimo.

Osim životne borbe opisane u knjizi "Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe" za čiji sadržaj neki daju pohvalne riječi, neki ne shvaćajući kritiziraju, neki čestitaju na hrabrosti, a neki se preplašeno odmaknu misleći da su možda riječi napisane u knjizi plod bolesne mašte ili slično, no svakom dajem za pravo i nikog ne osuđujem, jer svi imamo pravo na svoje mišljenje. Ni meni se ne sviđa uvijek sve što drugi napišu, ponekad se "krstim i lijevom i desnom" na pročitano, pa zašto bi se ono što ja napišem sviđalo svima. To me uopće ne uznemirava, to sam ja, i ne želim se mijenjati, bez obzira na težinu života koji je iza mene i ispred mene.

Dapače, oni koji razumiju sve što radim, znaju da me uvijek mogu potražiti i računati na moju pomoć i podršku. Nikad nikog nisam odbila tko je trebao pomoć, bez obzira na trenutke koje sam prolazila i na trenutne obveze.  

No ono što mene muči je nedostatak pijeteta prema mrtvima, i nerazumijevanje prema živima, onima koji na žalost ostaju iz mrtvih i nose se sa boli i tugom. Ne mogu vjerovati da ljudi ne mogu razumjeti ako im se ne možeš javiti na telefon zbog žalosti i tuge koja te obuzela, da iako si privatni poduzetnik nisi dužan javljati se od 0-24 sata, već i da moraš imati vremena i za svoje osobne trenutke.

Kud nas to život vodi?

Nekad, kad se dogodio kakav takav tragičan događaj, svi susjedi i prijatelji bili su uz članove obitelji, pružali im podršku i razumijevanje. Shvaćali su i razumjeli njihovu bol.

Danas više čovjek nema pravo na bol. Nema pravo na tugu. Nema pravo na prazninu koju osjeća nakon što drage ljude pokopamo i prepustimo njihovo tijelo zemlji. Danas, zahvaljujući tehnici moraš biti neprekidno na raspolaganju svima koji te žele čuti i upravo tog trenutka te trebaju jer ti inače to uzimaju za zlo. Zato jer je tehnika takva da uvijek možeš biti dostupan.

A može li tehnika do te mjere usavršiti ljudsko  srce da ne osjeća bol?  Da mu nadomjesti riječi koje upravo tog trenutka ne nadolaze jer se grlo stisnulo od tuge?

Svi smo mi samo ljudi. I oni vjernici i nevjernici. Vjernici koji vjeruju u dušu i njezin život i poslije smrti prihvaćaju to na jedan lijep i jedinstven način, no to još uvijek nije lijek za bol koja ostaje nama živima.