Još se nije rodio tko bi narodu ugodio! A jedna meni draga osoba bi rekla: "To je život" (stekla sam dojam da je ta rečenica već izlika za neke druge stvari..no dobro). 

Zanima me..jel se rodio onaj koji je sebi ugodio? Vjerujem da jest. Baš je lijepo sebi ugoditi. No, ništa ne traje vječno i ponekad se morate žrtvovat za nešto/nekoga.. Smatram da je pojam žrtvovanja samo izgovor da se netko muči. Roditelji, djeca, susjedi, bračni partner, dečko, prijatelj...njah. Čemu žrtvovanje? Nema smisla. Ili nekima ima smisla? Ovisno o tome jesu li sadisti ili mazohisti. Možda se i oni žrtvujuju na određen način..tko će ga znati! Nije predmet rasprave ovog članka.

Evo, i ja si volim ugađati. Volim pročitati dobru knjigu, sažvakat je i nahranit si mozak i dušu. Volim popiti kavu, zabaviti se, kupiti si nešto. No..najviše od svega imam potrebu pobjeći. 

A sad..a od čega bježim? A od čega mi svi bježimo u svjoj podsvijesti samo ne želimo to sebi priznati i javno obznaniti? I čemu točno težimo? 

Evo, ja težim da budem na miru. Zašto moram ispunjavati sve što se društvu prohtje? Ne moram. Nitko ne mora. Zašto to radimo? Da bi nas prihvatili. Zašto imamo potrebu biti prihvaćeni? Jer ne želimo biti sami. Zašto ne želimo biti sami? Strah nas je. A čega to? Strah nas je nas samih. Tako barem ja dođoh do nekog zaključka istražujući svoju psihu (prilično naporno zadnjih mjeseci). 

Percepcija se može promijeniti. Ne moramo se bojati sebe. Svi se boje neke svoje mračne strane uma, da će upasti u neku kolotečinu i depresiju. Ključ je..barem ja tako mislim, samopouzdanje i nauka. Nauka o tome kako iskoristiti ono vrijeme između tik i tak, dok sat otkucava sekunde. Ipak, one tvore minute, a minute sate..sati dane, dani tjedne itd... I moraš uhvatit tu sekundu. Nema druge! 

Zato od sada...kreni! I prestani se bojati. Stavi prst u vodu i skoči. Eventualno, naučit ćeš plivat.