UVID U SEBE JE ISKRENOST PREMA SEBI

 

Uvid je svjesnost koja omogućava sagledavanje psihološkog sljepila, ali sljepilo se time samo smanjuje – ne nestaje!

 

Da bi se čovjek u potpunosti oslobodio mehaničnosti, potreban je višegodišnji napor, a on podrazumijeva ne samo povisivane svjesnosti, već i jačanje volje i srca.

 

Rad na sebi počinje od svjesnosti. Svjesnost je moć promatranja.

Nije bitno što promatramo nego koliko istrajno promatram. Mogu da promatram svijet oko sebe, ili da promatram vlastite psihološke reakcije na taj isti svijet.

 

Ako promatranje traje duži period – što je u početku nemoguće – počinjem primjećivati da mi vanjska događanja gotovo u potpunosti određuju unutrašnja raspoloženja; kao da su okolnosti daljinski upravljači koji mijenjaju programe na ekranu moje psihe. U tom trenutku shvaćam da me nema.

 

Iz mene, na podražaj iz vana, automatski isplivavaju mentalni, emocionalni ili ponašajni odražaji. Kada je situacija napeta i ja sam napet, a kada prođe, napetost se neko vrijeme, zbog inertnosti, zadrži, pa iščezne. Kada me netko pohvali, osjećaj samozadovoljstva odmah se pojavi, a ako ta ista osoba, poslije pet minuta, kaže nešto suprotno, iz mene pokulja nezadovoljstvo.

 

Ako imam dovoljno hrabrosti da budem iskren pred sobom, prisiljen sam da zaključim samo jedno: ja ne postojim.

 

Iza sve te mreže psiholoških reakcija nema nikog! Kada sam ljut kažem da sam “ja ljut” – kao da sam baš to htio!? Da ne bih primijetio da me nema, u sve što govorim ubacujem “ja”, a prisutnost prve lične zamjenice u bilo kojem kontekstu tješi me i sugerira da postojim jer “ja sam ljut”, “moje mišljenje”, “ja vjerujem” i tako dalje.

 

 

anonimus