ZRCALNI NEURONI
Znanstvenici tvrde da svatko može čitati misli. Odakle potječe ova tvrdnja? Godine 1996. tri neuroznanstvenika vršila su istraživanja na mozgu makaki majmuna. Prilikom istraživanja ostali su zapanjeni oko jedne činjenice. Naime, naišli su na zanimljivu grupu stanica u dijelu mozga zvanom predmotorički korteks.
Predmotorički korteks je područje u mozgu koje je odgovorno za planiranje pokreta. Istražujući to područje mozga, znanstvenici su otkrili da ta grupa stanica reagira ne samo kad majmun čini neku radnju, već i dok gleda nekog drugog da čini istu. Bez obzira o kojoj radnji da se radilo, stanice u mozgu su reagirale. Zapravo ovdje se radi o tome da ti neuroni zrcale ponašanje druge jedinke, kao da ga promatrač i sam čini. Samo ime zrcalni neuroni nastalo je upravo iz tog razloga što su stanice u mozgu reflektirale akcije koje je majmun primijetio izvana.
Neki znanstvenici smatraju da su zrcalni neuroni jedno od najvažnijih otkrića neuroznanosti s kraja 20.st. Među njima je i V.S.Ramachandran koji vjeruje da ovi neuroni mogu biti vrlo važni kako u imitaciji, tako i u učenju jezika. Iako ova činjenica ima svoju vjerodostojnost, do sad ipak ne postoje kompjuterski ili neki drugi modeli koji opisuju kako zrcalni neuroni podržavaju kognitivnu funkciju kao što je imitacija.
Ovi neuroni promatrani su na primatima i vjeruje se da postoje i kod ljudi i ptica. Kod ljudi, moždana aktivnost koja se sastoji od zrcalnih neurona pronađena je u predmotoričkom korteksu i u donjem tjemenom korteksu. Danas zrcalni neuroni igraju važnu ulogu u razumijevanju mnogih ljudskih značajki kao što je već spomenuta imitacija i čitanje misli, pa sve do empatije i učenja jezika. Opće je poznato da empatija omogućava osjećanje emocija drugih ljudi, njihovo identificiranje i motive te percepciju stvari iz tuđe perspektive. Kako dolazi do empatije bilo je pitanje mnogih debata u kognitivnoj znanosti, sve do otkrića zrcalnih neurona te istraživanja istih koja su to i potvrdila.
Štete nastale na cerebralnoj strukturi mogu biti odgovorne za mentalne bolesti kao što je autizam. U skladu s tim, zrcalni neuroni mogu pomoći kognitivnim znanstvenicima u objašnjavanju toga, kako djeca razvijaju teoriju uma, koja predstavlja dječje razumijevanje da drugi imaju umove slične njihovima. Čineći to znanstvenicima može pomoći i u skretanju pažnje na autizam. Kroz godine istraživanja, kognitivni znanstvenici iznijeli su nekoliko teorija koje objašnjavaju razvijanje dječje teorije uma. Jedna od njih opisuje djecu kao društvene znanstvenike. Ideja ove teorije je da djeca prikupljaju dokaze u obliku gesti i ekspresije te koriste svoje svakodnevno razumijevanje ljudi pomoću kojeg razvijaju teorije koje objašnjavaju i predviđaju mentalna stanja ljudi s kojima stupaju u kontakt.
Ljudi su po prirodi čitači misli, iz razloga što koriste svoj um kao model za tuđi. Vittorio Gallese tvrdi da kad se čovjek nalazi u interakciji s drugima on čini više od čistog promatranja tuđeg promatranja. On vjeruje da se pritom kreira unutarnje predstavljanje tuđih akcija, dojmova i emocija u samom čovjeku, tj. onome tko nekoga promatra. Na taj način stvara se dojam u promatraču kao da on sam čini, osjeća i percipira ono što zapravo vidi. Prema Gallesu čovjek ne samo da dijeli s drugima način na koji oni inače reagiraju te njihovo subjektivno iskustvo emocija i dojmova, već dijeli također i neuralni opseg koji omogućava te iste akcije, emocije i dojmove tj. dijeli zrcalni neuronski sustav.
Gallese također tvrdi da ako je zrcalni neuronski sustav oštećen ili ima neku manu sposobnost empatije neće biti moguća. Neki znanstvenici sumnjaju u činjenicu da se upravo to događa s autističnim ljudima. Naime, njihov mentalni poremećaj onemogućava im razumijevanje namjere i motiva drugih. Ideja vezana uz autistične osobe je ta da je njihov zrcalno neuronski sustav nepotpun što im stvara mentalnu sljepoću za predviđanje i opažanje iskustava drugih. Za autistične osobe, iskustva su više opažajuća nego što su stvarna i živa. Autistične osobe pogađaju mentalna stanja drugih kroz eksplicitno teoretiziranje. Rezultat toga je mehanički popis akcija, gesti i emocija bez prevelikog doživljaja. Nekoliko laboratorija testira hipotezu vezanu uz nepotpunost zrcalno neuronskog sustava autističnih osoba.
Neka od istraživanja pokazala su da su zrcalni neuroni kod ne autističnih osoba aktivni tijekom promatranja, dok su kod autističnih osoba mirni i bez ikakvih reakcija. Činjenica je da ili čovjek simulira sa zrcalnim neuronima ono što vidi u okolini ili je u potpunosti slijep za stanja ljudi koji se nalaze oko njih.
Neuroznanstvena istraživanja otkrila su neuralni mehanizam koji služi kao medijator između osobnog iskustvenog znanja koje svatko ima u svom tijelu i implicirajućih predodžbi koje netko gaji o drugima. Takvo osobno, tjelesno povezano iskustveno znanje omogućuje uključenost i povezanost pojedinca s drugima, što zauzvrat konstituira dijeljene uključenosti između odvojenih umova. Direktan oblik "iskustvenog razumijevanja" ostvaruje se modeliranjem ponašanja drugih, što predstavlja iskustvo koje se temelji na ekvivalentnosti između onoga što drugi čine i osjećaju i onoga što osoba koja promatra drugog ili druge čini i osjeća.
Ranija i početna istraživanja pokazala su da zrcalni neuroni reagiraju i dok pojedinac čini nešto, kao primjerice dok podiže objekt, i dok samo gleda kako netko čini tu istu radnju. No, novija istraživanja su otišla korak dalje. Ona su htjela pokazati da zrcalno neuronski sustav reagira drugačije i različito, što ovisi o tome u čemu je pojedinac ekspert tj. da li ima iskustvo činjenja neke radnje i koliko je to iskustvo veliko i jako.
Neuroznanstvenik Daniel Glaser tvrdi da je gore navedena činjenica prvi dokaz povezan uz radnje koje pojedinac već zna činiti, a koje mijenjaju način na koji mozak reagira kad pojedinac vidi pokrete koji su povezani uz radnje koje zna činiti. Istraživanja su pokazala da kad mozak jednom nauči neku vještinu, on može simulirati istu bez pokreta tj. samim promatranjem nekoga tko čini istu vještinu ili radnju, tvrdi Patrick Haggard.
Razumijevanjem kako zrcalno neuronski sustav radi, doktori će biti u mogućnosti bolje rehabilitirati ljude čiji je motorički sustav oštećen. Naime, ozlijeđeni sportaš biti će u mogućnosti održavati svoje vještine unatoč trenutnoj onesposobljenosti da se kreće. Kako? Tako što će promatrati sportaše koji se bave sportom kojim se i on sam bavi. Na temelju svega gore navedenog rezultati ne bi smjeli izostati.
edin.kecanovic
