Voljeni

 

Često puta ljudi žele znati nešto više o Simoni ( koja vam se preko mene javlja porukama ), o njenom radu, životu...

Ovih dana sam ( među papirima ), naišla na pisani govor župnika, prilikom sahrane, iz kojega se nazire njeno poslanje već dok je bila u materiji.

Želeći ovo podijeliti sa vama, šaljem vam tekst spomenutog govora.

                                                                                  Vaša Zdravka.

 

In memoriam Simoni Soušek – 20.08.1993.

 

Život je trka što žuri do smrti.

Mi zbijamo šale da smrt je daleka,

a ona nas sred tkiva našeg već čeka.

Život i smrt skupa istim hodom kroče.

Život što marljivo sadi, ona mu pobere voće.

Od rođenja tako smrt životu krade,

oduzima časak koji život dade.

Svaki čas se gasi koja zvijezda mala...(T.Moore)

 

Da, dragi moji prijatelji, prerano se ugasila jedna sjajna zvijezda koja se zvala Simona. Divno je sjala svojim roditeljima, bratu, rodbini, našem mjestu, posebno Stupniku i svom sedmom c razredu.

Prerano se zatvorila knjiga ovog mladog života. Uzalud ćemo je tražiti u osmom c, kamo nikad neće doći. Ona, koja je bila jedna od najboljih i po učenju i po vladanju, isticala se savjesnošću posebno ove godine, kad je obavila sakrament Svete Potvrde. U knjizi njezina života nije bilo minusa, već sve plusevi – nije bilo praznina, već sve popunjeno raznim lijepim aktivnostima kojima se bavila.

I dok nam se čini kako je nesretno završila svoj život u dubokoj praznini, provaliji, to je zapravo bio njezin uzlet u visine. Naime, tijelo se vraća k zemlji – prahu, ali duša ne. Ona leti u nebeske visine i tu je na tom putu ne može ništa zaustaviti. Tako je poletjela, ili bolje reći nastavila duša naše Simone let u visine, za kojima je uvijek težila.

A rijetki su oni koji vole visine i planine. Tu treba napora, treba se uspinjati, ali zato je nagrada velika, jer s visine je i pogled drugačiji i zrak je čišći. Na visini su i ljudi bolji i priroda je ljepša. To zaista vrijedi vidjeti, doživjeti, pa onda ako treba i umrijeti. Na takvim se visinama umire i završava život – bilo od ushićenja i nesvakidašnje ljepote, ili od krivoga koraka na opasnoj litici, ili od trenutne nesvjestice, gledajući u duboku provaliju.

Što je bio pravi razlog Simonine nesreće, ili možda sreće, to zna samo dragi Bog.

Da, dobro ste čuli, možda je u tome i njezina sreća. Jeste li promatrali kada je cvijet najljepši? Mislim da je onda, kad se razvije u pupoljak, koji će se otvoriti i otkriti svu svoju ljepotu. I što se događa? Otkinemo ga i njime – ili ukrasimo svoj dom, ili ga darujemo nekoj dragoj osobi, ili ga polažemo pred naše svetinje – bilo na grob, bilo u crkvi na oltar.

Evo, upravo to je učinio i svemogući Stvoritelj. On ubire pupoljke kada hoće i gdje hoće. Ubrao je, na našu veliku žalost, i pupoljak koji se zove Simona. Ukrasio je njime svoj nebeski dvor, zbor svetih i korove anđeoske. U tome je sada njezina sreća, jer ona sada cvate punom ljepotom u nebeskim visinama.

Dragi roditelji, znam da vašoj tuzi nema kraja, ali nemojte u gubitku dragog djeteta gledati samo bol i tugu i okrutan prst sudbine. Ima tu i jedan veliki dobitak. Dobili ste anđelka i zagovornika u Nebu.

Primite moju iskrenu sućut. Izražavam je u svoje ime, u ime g.kapelana i cijele župne zajednice, te u ime svih ovdje nazočnik.

Svi dijelimo vašu tugu, a svojom nazočnošću i pažnjom želimo vam je olakšati.

A ti, Simona, anđele Božji, koja nastavljaš život u nebeskom osmom c, budi anđeo čuvar sve naše djece i mladeži, koja te nikad neće zaboraviti.

Snivaj i počivaj u miru, do ponovnog sastanka u visinama i ljepotama Neba!

 

                                                                  

 

 

Dragutin Komorčec, župnik