Velikom broju ljudi se događa da osjeti dosadu s vremena na vrijeme, a ona se najčešće definira kao nedostatak nečega za raditi. No, dosada nije splet okolnosti već je stanje svijesti kojem razine variraju ovisno od čovjeka do čovjeka. Primjerice, ekstrovertirane osobe su osjetljivije na taj osjećaj.
U posljednje vrijeme, znanstvenici se bave sve više ovim osjećajem koji je mnogo složeniji nego se smatralo. Naime, dosada nije jednoličan koncept već dolazi u nekoliko oblika. Vezano uz razinu pažnje, svjesnost, važna je sposobnost koncentracije, fokusa, kako bi se smanjio osjećaj čame. Također, veliku ulogu imaju i emocionalni faktori, osobe koje nisu u stanju razumjeti i razlučiti svoje osjećaje te kojima njihovo emocionalno stanje predstavlja distrakciju, vrlo lakše osjete dosadu. Nadalje, ljudi koji pate od dosade skloniji su depresiji i konzumaciji raznih droga, „čudni su“ i postižu lošije rezultate na poslu ili u školi.
Istraživanja na temu dosade provode se već jedno stoljeće. U početku se pažnja stavljala na inherentne i prilično zamarajuće poslove i zadatke poput onih u tvornici. Izvor dosade kod takvih zadataka je što nema nikave intelektualne stimulacije, zadaci su repetitivni, što dovodi do lijenosti mozga.
Prva laboratorijska istraživanja dosade izvršena su 1930-ih. Joseph Barmack je zaključio kako je dosada osjećaj sličan pospanosti te da ju smanjuje trio stimulansa: amfetamini, efedrin i kofein pri izvršavanju repetitivnih radnji. Dajući novac studentima koje je ispitivao, došao je do zaključka kako je osjećaj dosade kombinacija manjka uzbuđenja i manjka motivacije. Godine 1951. psihoanalitičar Otto Fenichel identificirao je jednu vrstu dosade koja je rezultat besciljnosti tj. represije čovjekovih želja i potreba. On je tu vrstu dosade nazvao patološkom te ju je razlučio od „normalne“ dosade koja nastaje kada moramo ne činiti ono što bi željeli ili moramo učiniti ono što ne želimo.
Istraživanja su nakon toga neko vrijema stala, da bi 1986. godine psiholog Norman D. Sundberg i njegov tadašnji student Richard F. Farmer izradili skalu za mjerenje razine dosade. Test istražuje dosadu pojedinca u različitim situacijama. Svatko osjeća dosadu i zamor u monotonim situacijama, poput čekanja u redu. No, neki ljudi i češće osjete dosadu, oni koji traže više uzbuđenja u životu, avanturistički tipovi i oni kojima pate od tzv. egzistencijalne čame i nedostaje im svojevrsni cilj eu životu. Ljudi kojima je često dosadno pod većim su rizikom da će razviti anksioznost, depresiju i razne ovisnosti, bit će češće agresivni i nedostajat će im interpersonalnih vještina.
Dva su faktora dosade. Prvi je eksterna stimulacija, odnosno opotreba za nečim novim, za raznolikošću i promjenom. Kod muškaraca, koji osjećaju dosadu više nego žene, taj faktor je jači. Ovo može objasniti zašto su ekstrovertirane osobe više sklone dosadi. Mnoga istraživanja su pokazala kako prilikom obavljanja kakvog monotonog posla, ekstroverti gube preciznost prije nego introverti. Razlog tome je što ekstrovertirane osobe trabaju konstantnu „dozu“ stimulacije kako bi postigli svoj optimum. No, iako ekstroverti traže više stimulacije, oni variraju u sposobnosti da je stvore, što je i drugi važan faktor. Kreativni ljudi s mnogo hobija i interesa, oni koji imaju sposobnost da se sami nečime zaokupe, nisu tako lako skloni dosadi. „Osoba bi trebala biti sposobna sjediti poput budističkog svećenika u potpunoj tišini i ne osjećati dosadu jer je sve unutar osobe same: svijest, život, zabava i rast“, objašanjava Norman D.Sundberg.
U odsutnosti unutarnje sposobnosti za razonodom, vanjski svijet će uvijek biti nedostatan da ponudi dovoljno novosti i uzbuđenja. „Mozak uvijek traži stimulaciju, što s vremenom postaje sve veća potreba. Zbog toga gubi bitku jer jednostavno ne može dobiti dovoljno“, objašnjava Vodanovich.
Ta težnja za zadovoljavanjem za uzbuđenjima može odvesti pojedinca i u destruktivno ponašanje, poput poroka (pušenje, drogu, kockanje itd.). Istraživanje provedeno 2005. u Škotskoj pokazalo je kako većina tamošnjih adolecenata krivi dosadu za početak uzimanja opijata.
Obraćanje pažnje
Osjećaj dosade povezan je i sa problemima pažnje. Teško je biti zainteresiran za nešto kada se čovjek ne može koncentrirati na to. Znanstvenici su istraživali to područje tako da su ispitanike ometali u koncentraciji na određene zadatke. U jednom klasičnom eksperimentu iz 1989. godine otkriveno je da mala količina distrakcije, poput stišanog televizora u drugoj sobi, navodi ispitanike da zadatke povezane sa slušanjem opisuju kao dosadne. Budući da nisu svjesni svoga distraktora, ne znaju objasniti pojavu koja ima se događa. Nakon što je televizor poglašnjen, ispitanici su izjavili kako im buka smeta u fokusiranju. Bez ikakve distrakcije, pojedinci su čak izjavili da ih je prijašnja mala količina buke stišanog televizora zapravo i stimulirala. Sve to navodi znanstevnike da zaključe kako osjećaj dosade leži i u borbi za zadržavanjem pozornosti.
Kognitivni neuroznanstvenici Daniel Smilek, Al Cheyne i Jonathan Carriere povezali su dosadu sa svakodnevnim povremenim gubicima pažnje, primjerice kada osoba stavi mlijeko u ormar, a žitarice u hladnjak. Na Sveučilištu Waterloo u Ontariju provedeno je istraživanje sa studentima u kojim se ispitivala njihova sklonost dnevnim gubicima pažnje i njihova svjesnost na osjećaje i okolinu. Također, bili su testirani na zaboravljivost i kliničku depresiju.
Rezultati su pokazali kako su studenti naklonjeni gubicima pažnje postigli relativno visok rezultat na ljestvici za mjerenje razine dosade. Također, statistički modeli pokazuju da su gubicima pažnje jednako skloni oni skloni dosadi kao i oni skloni kliničkoj depresiji, bolesti koja ima puno sličnosti sa dosadom, uključujući negativno raspoloženje i gubitak smisla u životu. Stoga, Cheyne zaključuje: „Pažnja predstavlja vezu između gubitka smisla, depresije i dosade.“ Drugi znanstvenici su odredili dosadu kao protutežu tijeka, stanja pažnje, fokusa na zadatak, tj. bivanja „u zoni“. Autor teorije tijeka Mihaly Csikszentmihalyi objašnjava kako se tijek javlja kada se sposobnosti pojedinca izjednače sa izazovima pred njime te kad zadaci imaju jasan cilj i brzu povratnu informaciju. Prejednostavni zadaci su dosadni. No, zadaci koji su preteški odvode do nervoze. Stoga, da bi se postigao tijek, potrebno je balansirati zadatke i sposobnosti pojedinca.
Ljudi koji su ovladali Tranceframingom ne poznaju kategoriju dosade. Dosada je povezana s uvjetovanim umom koji uvijek mora biti zaposlen. Kada se napravi tranzicija na neuvjetovani nivo, manifestacija dosade, jednostavno, ne postoji.
www.funkymem.com
edin.kecanovic
