REINKARNACIONIZAM
Doktrina temeljena na pretpostavci i objašnjavanju postojanja reinkarnacije.
Reinkarnacionizam su zastupali:
u antici: Orfej, Pitagora, Empedoklo, Platon, neki Gnosti-ci;
u novija vremena: Teozofisti (H. P. Blavatskv, no tek u kasnijim djelima), škola Spiritizma, Antropozofizam, Lessing, Papus;
- na Istoku: Hinduizam (oko V. st. pr. n. e: poslije prvih upa-nišada), pučki Budizam, Kabala (počevši sa Sefer ha-Bahirom, 1150. g), animisti.
Reinkamacionizam se upire na:
„iskustvene činjenice" (zapravo puki nagovještaji različite razine objašnjivosti): nekromantija, mediumničke seanse, ša-manska ekstaza, regresivna hipnoza, sjećanje na ranije živote;
argument autoriteta (zapravo proizvoljno odabrani i iska-sapljeni tekstovi poput npr. Evanđelja po Manji, 16, 13-15; 2, 13-16; Evanđelje po Luki, 1, 15-17);
filozofske nazore: a) pobijanje nasljednosti, slučajnosti, sudbine, smrti kao konačnog nestajanja; isticanje zakona uzročnosti (ubireš ono Što si posijao); b) evolucionizam (plodovi ranijih života prenose se na kasnije); c) spirituali-zam (duša se korjenito razlikuje od tijela); d) analogije (kao što se stablo svake godine zaodijeva novim lišćem, tako i duša poslije smrti uzima novo tijelo); e) ciklusi.
B. A. des Georges, La reincarnation des limes, izd. A. Michel, 1966 (povijesni pristup); E.R.E.
edin.kecanovic
bglavac
