"ISKORISTIMO SVOJU NESRECU. – JEDNOG DANA NEKI MI JE VRTLAR REKAO OVE OSTROUMNE RIJECI: "DA JE JOB NA SVOJIM KRASTAMA POSADIO CVIJECE, IMAO BI NAJLJEPSE CVIJECE NA SVIJETU"."       

Edmond Rostan

Dragi prijatelji,

Prizor spokojnog i bezbriznog djeteta u narucju svoje majke ili oca – to je najkrace, ne nuzno i najprostije, tumacenje metafore koju u nase danasnje tihovanje donosi pjesma iz "Bijele kule". Pred takvim jednim prizorom moj omiljeni pjesnik iz davnih studentskih dana, Brana Petrovic uzviknuo je MUZIKE! NEMOCNE SU RECI!:

22. MA GDJE ULAZIS, UDJI U MOJE RUKE

        Ma gdje ulazis, udji u Moje ruke,

        ma sto cutis, ocuti Moj dodir.

        Nasmij se ognju i sumporu,

        ako u Meni goris i dises.

        I najvisi vrh snizit ce te,

        ako ga ne osvajas sa Mnom;

        i najskromniji ce te uzvisiti,

        ako sam ti suputnik.

        Volim male, bezazlene setnje,  

        vrijeme krasuljka, riječ metvice,

        jer tada najsladje rjesavam

        zamrsaje golemih i strasnih.

        Nikad ne potcijeni nas sapat

        u bosiljku i krijesnici.

        Ti ne znas kakvi oceani klece

        oko toga sapta,

        svjesni svoje plitke prolaznosti.

"Bijela kula", knjiga 83. Zapisala Vesna Krmpotic

 Puno pozdrava iz Sombora od Josipa