Jutros mi je jedna osoba rekla:
“Blago tebi. Tebe više sigurno ne dotiču tuđe riječi. Znaš se nositi sa životom. Mora da je divno to tvoje stanje.”
Ta rečenica, izrečena s divljenjem, nosi i jednu neizgovorenu pretpostavku:
da emocionalna zrelost znači odsustvo bola, neprobojnost, mir bez unutrašnjih kolebanja. To jednostavno, nije istina.
Rast ne znači da nas više ništa ne dodiruje.
Zrelost ne briše našu osjetljivost.
Naprotiv, ona je čini preciznijom.
Osoba koja je svjesna svojih procesa neće prestati osjećati.
Ali će naučiti razlikovati šta pripada njoj, a šta ne. Naučiće stati. Prepoznati. Odgovoriti, umjesto reagovati.
To je ono što se zove emocionalna diferencijacija. To nije zatvorenost. Nije otupjelost. To je sposobnost da u istom trenutku znaš da si pogođena, i da ne moraš da se izgubiš u tome.
To je unutrašnji kapacitet da osjetiš, a da ne potoneš. Prije samo godinu dana, jedna bezazlena rečenica znala bi me baciti u vrtlog sumnje. Analizirala bih, prevrtala u sebi. I nosila tuđe riječi kao da su moje istine. Danas, kada me nešto dotakne, često mogu da stanem. Ne zato što sam hladna. Već zato što imam prostor između podražaja i reakcije.
Taj prostor je moja zrelost. I zato, ako te nešto danas zaboli, nemoj to odmah žuriti da “riješiš”. Ne žuri da zaboraviš. Ne gasi to odmah analizom.
Samo stani. Nazovi osjećaj imenom.
I pitaj se, nježno:
kome ovo zaista pripada?
Ako se prepoznaješ u ovoj tihoj borbi,
da ostaneš osjetljiva, a ne ranjiva na sve,
da ostaneš u kontaktu sa sobom, iako sve u tebi želi da pobjegne, znaj, to je tvoj rast.
To su trenuci kad sazrijevamo.
Ne u tišini gdje ništa ne boli.
Nego u prostorima gdje boli, ali znamo kako da budemo uz sebe.
Tvoja osjetljivost nije slabost.
To je instrument fine preciznosti.
Nauči da ga slušaš, i vjeruj mu.
Lejla T.
#emocionalnazrelost