Ne razumijem — i ne želim da razumijem — kako neko može živjeti sa ženom, a tvrditi da voli drugu. Jer to nije drama. To je laž.
Dugotrajna, svakodnevna, kukavička laž.
Živjeti sa jednom znači dijeliti krevet, hljeb, naviku i sigurnost. „Voljeti“ drugu često znači hraniti ego, bježati od praznine i glumiti dubinu bez odgovornosti.
To nije rastrganost srca — to je komfor koji se ne želi izgubiti. Najlakše je reći: ne znam šta da radim. Znaš. Samo nemaš hrabrosti da platiš cijenu izbora. Jer izbor boli, a život u laži je udoban. U toj priči nema pobjednika.
Jedna žena živi u iluziji da je voljena.
Druga u iluziji da je posebna. A on? On živi u iluziji da je žrtva. Ljubav ne stanuje u paralelnim životima. Ljubav ne dijeli srce na smjene. Ko voli — bira. Ko ne bira — vara.
I ne, nije problem u „komplikovanim osjećajima“. Problem je u karakteru.
Jer osjećaji dolaze i prolaze, ali odluke govore ko si. Bolje je otići i povrijediti jednom, nego ostati i svakodnevno ubijati istinu. Sve ostalo je bijeg.

Život je čudo